Tihomir Blagus: 'Opet bih to učinio bez razmišljanja. Morao sam spasiti sebe i susjedstvo'

Tihomir Blagus, heroj Trnja, nakon deset mjeseci suđenja oslobođen je optužbi za narušavanje javnog reda i mira te napada na službenu osobu. Još uvijek sanira štetu koje mu je nanijela prošlogodišnja poplava...

Konačno olakšanje. Prošlo je puno vremena i bio sam na pet suđenja. Ne znam što bi bilo da je ishod bio drugačiji, jedino je ovako ispalo fer - komentirao je Tihomir Blagus kraj agonije koja je trajala punih deset mjeseci. Srećom, suđenje je okončano u njegovu korist - oslobođen je optužbi za narušavanje javnog reda i mira te napada na službenu osobu. 

Tomislav je zajedno sa svojim susjedom Domagojem Vorbergerom spasio Trnje od poplave koja je u srpnju 2020., doslovce potopila Zagreb. Oboje su, skoro pa riskirali vlastiti život provalivši u ustavu Hrvatskih voda ne bi li podignuli branu kako bi voda, koja im je već poplavila u kuće, mogla poteći u Savu.

Tihomir je spasio Trnje, a zbog svog herojskog čina sutradan je završio na tlu, u mulju koji je ostao, i s lisicama na rukama. Večer nije proveo u pritvoru jedino zbog pritiska javnosti, a za 24sata, prisjetio se mučnog incidenta. 

- Cijelu noć smo čistili, spavao sam možda tri sata. Bilo je oko podneva kada su mi ljudi na ulici rekli da je policija, s još nekim ljudima došla pred ustavu jer im je prijavljeno da je netko provalio unutra. Rekli su mi da nisu znali tko, a mislim si, kako nisu znali pa cijeli kvart je već nakon dva sata znao da smo to bili mi. Sreća što smo snimali cijelu noć što se događalo pa sam tako i tada krenuo snimati. Prišao sam im i priznao da smo mi provalili unutra, no što mi je on rekao da ne smijem snimati, a ja sam mu odgovorio da smijem na javnoj površini i da ih ne ometam. Zatim je on bahato krenuo prema meni i rekao da ja tu neću snimati, a ja sam mu odgovorio da baš hoću. Policajac je tad krenuo prema meni i izbio mi mobitel iz ruke, ja sam skočio kako bi uhvatio mobitel da ne padne na pod... Ne znam, možda je on to shvatio kao da ga želim napasti. Policajci su me odmah primili s leđa i bacili me nasred ceste u blato. Odmah su mi počeli stavljati lisice

na ruke, a treći policajac mi je stavio nogu na vrat dok su susjedi i sestra vikali na njih. Strpali su me u auto i odvezli u postaju. Tamo sam trebao prenoćiti i ujutro imati suđenje, a onda su odjednom došli oko 20 sati navečer i rekli da je preveliki pritisak javnosti te da me moraju pustiti - ispričao nam je Tihomir. 

Kako ste se osjećali tada? 

. Možete si misliti. Preko noći ostanete bez svega, zovete službe cijelu noć... Nema broja kojeg nismo nazvali do jutra i nitko nam se nije javio. Osjećaš se bijedno, napušeno... Sve ti je uništeno... Ne znaš kud bi i što bi. Policajci su bili mladi, bahati, valjda su mislili da ću ih napasti. Sreća pa imamo snimke gdje se vidi da nisam pružao ni trunke otpora. 

Što bi bilo da niste tako postupili te večeri? 

 Da nismo to učinili, sve bi ovo bilo pod vodom. Voda bi poplavila i dio Zagreba jer nije imala gdje, samo je rasla. Naša ulica je bila puna vode, nismo znali kud ćemo i što ćemo. Nije bilo smisla ni spašavati stvari jer nisam imao kud s njima. To je bio prvi instinkt da smo Domagoj i ja otrčali do ustave jer smo znali da moramo

spasiti tu branu... To je bio jedini spas za naš kvart. 

Opišite nam kako je to izgledalo. 

To nam je bila treća poplava već, a oni su nakon svake stavljali sve jača vrata i nismo mogli provaliti pa smo morali razbiti prozor. To je bio jedini način da uđemo unutra i podignemo branu. Sva sreća, Domagoj je uz sebe imao sjekiricu, a susjedi su imali ljestve koje smo postavili iznutra i izvana. Domagoj je prvi krenuo, ali je krivo stao i iskočio mu je zglob pa sam onda ja odlučio ući unutra. Ni danas ne znam kako smo se uspjeli provući kroz taj prozor. Ja sam zatim skočio unutra, a nisam znao gdje je što, vidio sam samo puno kablova u vodi. Bilo me strah je li pod strujom ili ne pa sam nožnim palcem provjeravao je li 'pod naponom', i dan danas me zezaju zbog toga. Stiskao sam te sklopke unutra i ništa nije funkcioniralo, onda sam primijetio veliki ručni kotač, no kako to nije bilo barem 10 godina u funkciji, sve je bilo puno mulja i nije se moglo pokrenuti. Počeo sam okretati u jednu pa u drugu stranu, onda mi se i ruka okliznula te sam udario glavom o kotač i rasjekao se, bilo je dosta krvi. Sve je trajalo sigurno pola sata, ali uspjeli smo otvoriti branu. Voda se prvo povukla iz grada, a u roku od 10 minuta, sve se povuklo i kod nas.

Je li se nešto u međuvremenu poduzelo kako ne bi došlo do poplava u budućnosti? 

Ništa se nije dogodilo. Nama je ovo već treća poplava, i svaki put bude galama oko toga mjesec ili dva i poslije opet ništa, sve do nove poplave. Bilo mi je žao što nam nitko iz Grada nije došao i pitao nas kako smo, da li nam treba što... Nitko! Mi smo bili prepušteni sami sebi, da se nismo organizirali kako jesmo, ne znam što bi bilo. Meni je u kući sve uništeno, ostala je jedino perilica rublja, sve ostalo, od poda, pločica, laminata, namještaja, sve smo mogli baciti. Sreća pa su mi susjedi pomogli u svemu. Iako su mi procijenili štetu na 100.000 kuna, ali dosad ništa nisam dobio, iako, kažu, trebala bi uskoro sjesti jednokratna pomoć od 12.000 kuna. 

Da li bi ste opet to učinili, provalili u ustavu kako bi spasili kvart? 

To uopće nije upitno. Spašavaš sebe, svoju imovinu, ljude, susjede i prijatelje. Postupio sam refleksno, nemaš vremena razmišljati. Voda nadire, ulaziti u kuću i poplavljuje sve... Pa tko bi još nožnim prstom išao provjeravati ima li struje u vodi?! Nije bilo vremena za razmišljanje. To je bio adrenalin jer su sekunde bile u pitanju, milijun stvari je moglo poći po krivu. A za presudu, mislio sam pa što bude nek bude, samo da se više psihički rasteretim od toga. Dobro je ispalo na kraju.