U "Crnom leptiru" prokrstario je Oluju. Kiša granata i minska polja nisu mogli zaustaviti njegovu legendarnu postrojbu
Životni putevi dvojice skromnih hrvatskih branitelja nisu se isprepleli, ali oni ratni jesu. Obojica su se devedesetih dobrovoljno javili i otišli na ratište, čak i molili svoje suborce da ih obuče za vožnju borbenog stroja na kojem prije toga nisu bili vješti. Ali na terenu nisu prezali pred moćnim agresorom.
"33 godine. Mali je krenuo u prvi razred, a ja u Novsku na ratište. Krajem '91 - e.
Pred svaku bitku znalo se reć' - za Hrvatsku kao Tigar...", govori Dragutin Krsnik, zapovjednik tenkovskog voda u Domovinskom ratu.
Kroz blato i minska polja. Kišu granata iznad glave.
"Od Novske, karlovačkog bojišta, Velebita, Ljeta '95. Oluja je pored svih bitaka za mene prošla najlakše. Bježali su..." Pred Crnim leptirom, legendarnim tenkom njegove postrojbe. Postrojbe koja je bila nezaustavljiva, kaže ovaj električar iz Jakovlja.
U njemu je "prokrstario" Oluju te svjedočio spajanju s V. korpusom Armije BiH.
"Nisam bio uopće tenkista kad sam došao u tenkiste. Uzimao sam knjige, čitao, listao učio, tjerao dečke da idemo na tenk da me obuče", prisjeća se Dragutin.
Moral Dragutinove družine rastao je sa svakim terenom koji su osvajali.
U ionako teškim ratnim danima za njegovu obitelj dodatni šok: "Kad smo se vraćali, kada sam došao na rampu Karlovac, posudio karticu i onda sam se javio. I onda su saznali da sam živ, a cijelo vrijeme su mislili da nisam živ."
U mislima je često na prvoj liniji obrane
Često je u mislima na prvoj liniji, priznaje. Sa suborcima. "Ono kaj sam ja prošao u Oluji, niti najmanja mrlja se ne može staviti na tu akciju. Svaki zločin ima svog počinitelja. Ne etiketirati sve branitelje na isti način. Mislim da smo dali dovoljno za državu i boli kada čujete da smo mi teret, mene to žalosti", kaže Dragutin.
"Ovo je bila moja tipična odora, a puška je bila čisto ruska...", govori Edi Zubović, pripadnik 155. brigade. Kad je zamirisalo na rat, bio je među prvim dragovoljcima. Noć uoči Oluje naoružana mladost ukrcala se u autobus.
"Ta vožnja je bila neobično tiha, jer je svatko uronio u svoje misli, nitko nije A rekao, nitko nije ni znao što će biti, ne. U 5 sati otvorilo se nebo i zemlja, počela je Oluja. To nam je odmah diglo adrenalin."
Usred bitke za ličko selo Zalužnica našli su se pod paljbom. U djeliću sekunde bomba mu je raznijela lice i ruke. "Pala je vrlo blizu mene, osjetio sam da mi je glava poskočila, nos se zakopao, naočale su se razbile, prstiju više nije bilo. Ja sam samo ostao, vidio naočale, bacio ih, uzeo pušku i rekao, ja sam ranjen, prijatelju", prisjeća se Edi.
Bio je bijesan. Umalo, kaže, završio u minskom polju i čudom preživio.
"Ja nisam niti znao za sebe, a mogu reći da sam čak od radosti što sam živ namignuo medicinskoj sestri, onda je vjerojatno mislila da je to tik."
Spasili su ga kirurzi.
"Usta su mi bila puna žica, sve je to bilo povezano. Operacija koja je meni vratila osmijeh na lice", priča Edi.
"Zaborav je najveći neprijatelj"
Čak njih sedam sada je iza njega. Danas život gleda drugim očima i bez samosažaljenja. "Jednom sam pogledao ruke i pomislio - hoću li moći ove stvari raditi, a liječnik mi je rekao - život će te već naučiti."
Pronašao je mir. Grmljavinu minobacača zamijenio je zvuk gramofonskih ploča. Prebacuje ih u digitalni oblik. "Drago mi je da sam izvukao živu glavu i da me ne smetaju moje ozljede."
25 godina kasnije teško pronalaze riječi, ali jedno ne mogu prežaliti.
"Ne uče djecu kaj je bilo '91, kaj se dogodilo, kako su dobili državu, ko ju je stvorio, malo se priča o tome, malo uče, a trebali bi", smatra Dragutin.
A zaborav je, kažu, najveći neprijatelj.
