‘U duši sam vojnik’: Proglašen za najboljeg liječnika, ali izvrsno barata oružjem

Portal Najdoktor objavio je u ponedjeljak popis najboljih liječnika u Hrvatskoj prema glasovima pacijenata. Ovo je deseta godina objave popisa najboljih doktora i doktorica odabranih prema broju pozitivnih komentara i njihovoj kvaliteti. Među najdoktorima našao se (i to ne po prvi put) ugledni zagrebački gastroenterolog dr. Bruno Škurla.

Škurla je dugogodišnji je djelatnik bolnice Merkur unutar koje je iznimno cijenjen, no ništa manje važan status ne uživa među bivšim pripadnicima elitne 2 gardijske brigade “Grom”. A to je zato jer je bio jedan od njih u vrijeme kad je Hrvatska gorjela…

Ratnik u bijeloj kuti

Sa doktorom Škurlom u vrijeme rata nije bilo šale. U redove 2. gardijske brigade, 3. pješačke bojne, kao liječnik pristupio je u lipnju 1991. Ubrzo je postalo sasvim jasno da se medicinskim pomagalima na prvoj liniji neće moći obraniti. Osim što je pružajući prvu pomoć spašavao živote svojih suboraca, Škurla je u žestokim okršajima i sam ranjen čak dva puta:

“Ne podcjenjujući svoje uspjehe u liječničkoj karijeri, duboko u duši se osjećam kao vojnik. Odluka da se priključim obrani Hrvatske najznačajnije je što sam u životu radio i najbolji dio mene je ostao u vojsci. A sama Oluja? Osjećaj za koji se bojim da se nikada neće ponoviti… Ta ispunjenost zbog pobjede i taj ponos… Svi mi imamo svoje intimne pobjede i uspjehe na poslovnom i privatnom planu, ali taj jedinstveni osjećaj sreće se jednostavno događa jednom u životu i zato mi je drago što sam bio dio toga.”

Neraskidiva veza sa suborcima

“Već tada je bilo jasno da je među nama neraskidiva veza koja traje do danas. Nisam mogao sa njima biti na bojišnici, ali smo redovito bili u komunikaciji. Iako su se najznačajniji okršaji događali ’91. i ’92. godine, ludio sam jer sam na specijalizaciji a odigrava se operacija Bljesak. Doduše, iz moje brigade su u toj akciji sudjelovali samo tenkisti, ali osjećao sam da nešto propuštam. Ponavljam, ludio sam.”

Doktor Škurla kaže da mu posebno teško pada to što je u vrijeme specijalizacije na njegovo mjesto došao medicinski tehničar Siniša Pavković. 

“Poginuo je. Pobrao je moj metak”, podijelio je s nama bolno smatrajući da je on trebao biti na Pavkovićevu mjestu.

Kada je postalo jasno da dolazi Oluja, za ovog zagrebačkog liječnika uopće nije bilo dvojbe:

“Poljubio sam svoju bebu i otišao u Oluju”

“Nazvao sam zapovjednika i rekao mu neka me obavezno ima na umu. Međutim, hrvatsko vojni ustroj je u to doba bio već vrlo ozbiljan, postojali su spiskovi, postojala je odgovornost zapovjednika koji je točno morao znati tko mu je na popisu i tko je raspoloživ. Više nije bilo govora o ‘vikend ratnicima’ i ‘d hoc’ odlascima. Kada smo nekako riješili administrativne prepreke, došao je 03. kolovoza 1995. godine kada sam se prijavio u senjski sanitetsko-ratni stožer. Nije mi bilo lako ostaviti obitelj, ali poljubio sam svoju tek rođenu djevojčicu i otišao. Nagon za oslobađanjem Hrvatske bio je jači od svega…” 

Naš sugovornik prisjeća se susreta sa svojim suborcima u Oluji:

“Neopisivo. Bilo im je drago, moj dolazak značio im je i neku posebnu vrstu sigurnosti jer su znali da ih u slučaju ranjavanja ima tko zbrinuti.”

Ponosan na doprinos u Domovinskom ratu

Doktor Bruno Škurla priznaje kako je vrlo emotivan prema danima ponosa i slave, a svoj odnos sa suborcima njeguje i danas. S njima odlazi na obljetnice, sprovode i liječi ih. No, kako kaže, sjećanja iz ratnih dana ne ometaju ga u poslu koji obavlja:

“Ti dečki su ratovali jedva punoljetni. Ja sam već iza sebe imao fakultet i neka životna iskustva, pa sam si možda već tada mogao bolje objasniti neke situacije. Bio sam formiran ‘u glavi’, pa mi je naknadno sva ta sjećanja bilo lakše spremiti u posebnu ladicu. Često je otvaram i rado to činim, ali iz nje iskaču samo lijepe stvari…”