Umirovljeni bojnik Hrvatske vojske Stjepan Šerić: BRANITELJI I ANTIFAŠISTI DODIRNE TOČKE I RAZLIKE
Umirovljeni bojnik Hrvatske vojske Stjepan Šerić podijelio je svoje viđenje povijesne teme "Branitelji i Antifašixti" koja i dan danas izaziva prijepore i podjele
Objavu Stjepana Šerića prenosimo vam u cijelosti:
U javnosti je prisutno mišljenje da su antifašisti i branitelji potpune suprotnosti. Pokušat ću ovu, mnogima nepopularnu, temu opisati onako kako je ja vidim. Mnogi mi kažu: „Što ti o tome možeš reći kada su sve rekli Hrvoje Klasić, Ivo Goldstein, Ante Prkačin, Zlatko Hasanbegović – izgorjet ćeš.“ No ja to činim jer vjerujem da Bog neće pitati što su drugi govorili, nego jesam li koristio svoj razum i ispravno rasuđivao na temelju dostupnih informacija.
Antifašisti
U javnosti se partizan često poistovjećuje s pojmom komunista. No, jesu li francuski, talijanski ili poljski partizani, koji su se borili protiv fašizma i nacizma, bili komunisti? Nisu. Tako je bilo i u Hrvatskoj – manjina unutar antifašističkog pokreta bili su komunisti.
U antifašističkom pokretu na prostoru bivše Jugoslavije 60,4 % činili su Hrvati, 28 % Srbi, a 11,6 % ostali. Od 64.000 poginulih Hrvata, 70 % bili su mlađi od 25 godina, a većina se nije smatrala komunistima. Hrvatski antifašisti borili su se protiv okupatora – Njemačke, Italije i Mađarske – te njihovih kvislinških pomagača u NDH. Cilj im je bio obrana hrvatskog teritorija, jezika, kulture i identiteta.
No, već 1946. komunistička vlast preuzela je potpunu kontrolu. Politički neistomišljenici, intelektualci i svećenici bili su progonjeni i likvidirani, a mediji i vojska stavljeni pod kontrolu. Mnogi partizani koji nisu bili komunisti uklonjeni su ili umirovljeni, a društvo je planski podijeljeno na „ustaše i partizane“, stvarajući okvire u kojima su komunisti imali apsolutnu vlast.
Branitelji
Branitelji su od 1990. do 1996. godine branili suverenitet Republike Hrvatske u vojnim i policijskim postrojbama. U ratu je sudjelovalo oko 360.000 branitelja, od kojih je više od 4.000 izvršilo suicid nakon rata, a oko 50.000 ih je umrlo mlađih od 55 godina.
Hrvatski narod branio se od velikosrpske agresije vođene ideologijom srpskih intelektualaca i uz pomoć JNA, paravojnih formacija te pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Cilj agresije bio je stvaranje „Velike Srbije“ na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.
Pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana narod je postigao povijesnu pobjedu, obnovio ratom razorenu zemlju i stvorio temelje financijske neovisnosti. No, kao i nakon Drugog svjetskog rata, političke elite iskoristile su žrtvu naroda za vlastite interese. Već početkom 2000-ih smjenjivani su generali iz Domovinskog rata, a u vojne strukture vraćani bivši oficiri JNA. Braniteljska populacija umjetno je povećavana, dok su se mladi i školovani Hrvati poticali na iseljavanje.
Zajedničke točke i razlike
Što povezuje antifašiste i branitelje?
- Oboje su željeli samostalnu, suverenu i neovisnu hrvatsku državu.
- Oboje su se borili protiv agresora i kvislinga.
- Oboje su na kraju prevareni od političkih elita.
Komunistička vlast ukrala je ideale i žrtvu antifašista, dok su potomci tih istih struktura iskoristili branitelje i njihovu pobjedu. Rezultat je isti – iseljavanje stotina tisuća Hrvata i urušavanje nacionalnog identiteta.
Razlika je u simbolima: petokraka je ukaljana zločinima koje je komunistička vlast počinila u ime partizana, dok šahovnica iz Domovinskog rata nije opterećena zapovijedanim ratnim zločinima.
Zaključak
I antifašisti i branitelji ostavili su krv i živote za Hrvatsku, ali su oboje bili prevareni od političkih struktura. Danas njihove žrtve stoje kao opomena da narod ne smije dopustiti ponavljanje povijesnih grešaka.
Kako je zapisao Marko Perković Thompson: „Moj dida i ja, prijatelja dva – drugo vrijeme, ista sudbina.“
Ja sam svoju kap stavio.
Izvor i foto: Stjepan Šerić
