Varivode između pijeteta i manipulacije: Hrvatska ne smije nositi kolektivnu krivnju
U nedjelju je u selu Varivode, pored Kistanja, obilježena još jedna godišnjica tragičnog zločina u kojem je 28. rujna 1995. godine, svega dva mjeseca nakon „Oluje“, usmrćeno devet srpskih civila. Na komemoraciji su se okupili predstavnici Srpskog narodnog vijeća (SNV), Općine Kistanje, članovi obitelji žrtava, te predstavnici državnog vrha i institucija Republike Hrvatske.
Ponavlja se, kao i svake godine, ista teška rečenica: „Ratni zločin u Varivodama ni trideset godina poslije nije procesuiran, krivci nisu kažnjeni, krivnja nije individualizirana.“ Ove riječi su istinite i bolne – jer svaka nevina žrtva zaslužuje pravdu, a Hrvatska kao pravna država mora učiniti sve da krivci, ma tko oni bili, budu privedeni pred lice pravde.
No, ono što zabrinjava i vrijeđa jest retorika kojom se ovih dana s komemoracije šalju poruke. Saborska zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga podsjetila je na tzv. „postolujne“ zločine, govoreći o starim i nemoćnim ljudima ubijenim „jer nisu htjeli otići, jer nikome ništa nažao nisu učinili“. Naizgled emotivne rečenice, ali u svojoj srži – opasna i nepravedna poruka: da je hrvatska država, hrvatska vojska i hrvatski narod kolektivno kriv za taj strašan zločin.
Dokaz o tome da zločin nije organizran od strane Hrvatskih Oružanih snaga, niti da ga je učinila Hrvatska vojska i policija je svedokinj, 42-godišnja Boja Milošević, rođena Berić, koja, kada je čula pucnje i krenula je prema kući Mirka Pokrajca vidjela leš ispred kuće dala se u bijeg. Naišla je na kistanjsku hrvatsku policiju, koja je dojavu o ubojstvu već dobila i uputila se prema toj lokaciji.
Takve poruke ponižavaju dostojanstvo Republike Hrvatske i bacaju sjenu na Domovinski rat – pravedan, obrambeni i oslobodilački rat, u kojem je Hrvatska branila svoj narod i svoje granice od velikosrpske agresije. Hrvatska vojska nije činila zločine – zločine čine pojedinci, i samo za njih se treba tražiti odgovornost. Hrvatska vojska i policija oslobodile su zemlju od okupacije, spasile tisuće života, omogućile povratak i obnovu.
Svatko tko danas govori drugačije – tko sugerira da je Hrvatska vojska kao institucija činila ratne zločine – svjesno ili nesvjesno sudjeluje u pokušaju relativizacije istine. Jer, podsjetimo se: dok se u Varivodama dogodio strašan zločin, diljem Hrvatske su otkrivane masovne grobnice Hrvata ubijenih od strane srpskih paravojnih formacija i JNA. Ubijani su civili, silovane žene, paljena sela i crkve. Gdje su tada bili govori o „kulturi sjećanja“? Koliko je puta Anja Šimpraga obišla Ovčaru, Škabrnju, Voćin ili Baćin? Koliko puta je stala pred grobnice iz kojih su ekshumirani Hrvati, ubijeni samo zato što su Hrvati?
Nijedan zločin ne smije biti prešućen – ni onaj u Varivodama, ni ijedan drugi. Ali izjednačavati krivnju Hrvatske s krivnjom Srbije, stavljati u isti koš agresora i žrtvu, to je moralno neprihvatljivo i povijesno netočno. Republika Hrvatska neće i ne smije preuzimati kolektivnu odgovornost za djela pojedinaca.
Na današnji dan dužni smo se sjetiti nevinih žrtava Varivoda – ali i jasno reći: Hrvatska vojska nije počinila taj zločin. Počinili su ga pojedinci, i oni trebaju biti imenovani, procesuirani i kažnjeni. Jer samo tako možemo čuvati istinu, pravdu i dostojanstvo Domovinskog rata.
Domovina se ne brani lažima, niti se mir gradi na iskrivljenim tezama. Hrvatska se brani istinom, a istina je jednostavna: Hrvatska je bila napadnuta, Hrvatska se branila, i Hrvatska je pobijedila. A svaka nevina žrtva, bila ona hrvatska ili srpska, zaslužuje pijetet – ali nikada na račun dostojanstva onih koji su branili i obranili ovu državu.
