(VIDEO) Drniš slavi svetog Roka – ljubav Hrvata za dom nadvladala velika stradanja u II. svjetskom i Domovinskom ratu
Grad Drniš i njegova okolica, u kojoj su bitno većinsko stanovništvo bili Hrvati, za vrijeme Domovinskog rata preživjelo je veliku kalvariju, o kojoj se danas malo govori. Još teže patnje proživjeli su Drnišani Hrvati u II. svjetskom ratu i poraću. Samo je ljubav Hrvata ovog kraja prema Bogu i domovini nadvladala bol, patnje i smrt kojima su bili izloženi.
Danas Drniš slavi svog zaštitnika Svetog Roka.
Sveti Roko je zaštitnik grada Drniša gotovo tri stoljeća. Štuje se od vremena kada je kuga vladala gradom i okolnim mjestima, 1731.-1732. Nakon velikog pomora stanovništva 1731. Drnišani mu podižu kapelu koja je poslije prerasla u crkvu. Nakon što je kuga prošla Sv.Roko postaje zaštitnik grada i svake godine 16. kolovoza održava se misno slavlje i procesija u njegovu čast. To je ujedno i Dan grada Drniša te se održava pučka fešta.
Drniš je grad u srcu Zagore, na pola puta između Šibenika i Knina. Okružuju ga planine Promina i Moseć koje tvore prolaz u Petrovo polje zvan Drniška vrata. Uz grad teče rijeka Čikola koja izvire u blizini Čavoglava i nastavlja svoj tok uz rub Petrovog polja. Sa 1146 metara visoke Promine pogled puca na cijeli kraj: u blizini je otočić Visovac, oaza mira i tišine, a također i ostale ljepote Krke: Roški slap, Skradinski buk, itd.
U Drnišu i okolici rođene su brojne poznate osobe, od kojih prednjači ime slavnog kipara Ivana Meštrovića iz obližnjih Otavica. Poznati komunistički disident i vođa studentske mladeži u pobuni protiv komunističkog totalizarizma Dražen Budiša drugo je najpoznatije ime Drniša. Iz komunističkih vremena pamti se ime zloglasne Milke Planinc, rođene kao Malada u obližnjem Žitniću. Iz područja kulture tu su se rodili jezikoslovac Ivan Zoričić, glazbenik Krsto Odak i bariton Hrid Matić. Prvi mitropolit koji nije bio Crnogorac na čelu Crnogorske pravoslavne crkve bio je Drnišanin Nikanor Ivanović kojega je 1858. postavio knez Danilo Petrović I. Poznati košarkaši Stojko Vranković, Mihovil Nakić, Ivan Sunara i Veljko Petranović bili su iz drniškog kraja. Naravno, i najpopularniji hrvatski glazbenik u posljednjih 20 godina Marko Perković Thompson.
Drniška muška narodna nošnja i „pisma“ Drnišana:
Kalvarija Hrvata Drniša u Domovinskom ratu
Grad Drniš i njegova okolica, u kojoj su većinsko stanovništvo bili Hrvati, za vrijeme Domovinskog rata preživjelo je veliku kalvariju, o kojoj se danas malo govori.
Prvi četnički napadi napadi na općinu Drniš dogodili su se u rujnu 1991., nakon što je Ratko Mladić, JNA i četnici iz Dalmacije „sredili posao“ u Kijevu krajem kolovoza. Svoju mržnju i svoje tenkove okrenuli su prema hrvatskom gradu Drnišu i okolnim selima. Granate iz topova i tenkova, zatim iz višecijevnih raketnih bacača padale su na Drniš, Oklaj, Siverić i ostala drniška naselja, a stigla je i avijacija JNA…sve je gorjelo od plamena…
Istog dana počinje iseljavanje stanovništva koje bježi pred srpskim agresorom i iza sebe ostavlja svoju djedovinu i ognjišta na kojima su bili stoljećima. Četnici nisu htjeli samo zapaliti i ubiti, već i zatrti svaki spomen hrvatskoga na ovim prostorima. Uništavaju se i pljačkaju crkve, srednja i osnovna škola, uništen je i Dom kulture zajedno sa obližnjim kinom, spaljeni su domovi i zgrade, čak se ni mrtve u grobovima nije ostavilo da počivaju. Knjižnica srednje škole, koja je brojila preko 20 000 knjiga, potpuno je uništena. Većina onih koji nisu htjeli napustiti svoje domove, stari i nemoćni, ubijeni su, a velikom se broju ni danas ne zna posljednje počivalište.
Na području Promine u selu Puljani toga dana pale su i prve žrtve rujanskog rata 1991. godine. Poginuo je drniški policajac Šime Grabić te četvero nedužnih civila među kojima i jedno dijete. U prvom granatiranju u Puljanima su stradali Mate Burnać, Kata Pokrovac i Marija Verović, dok 12 godišnju djevojčicu Mariju Pokrovac pogodila je granata istog dana u Oklaju za vrijeme obreda sprovoda na mjesnom groblju svetog Mihovila.
U noći sa 16. na 17. rujna 1991. godine krenula je kolona Drnišana prema Zagori. Žene, djeca, starci i bolesnici pješačili su preko Čikole do slobodnih Pakova Sela i Pokrovnika, te dalje vlakom i autobusima prema sigurnijim mjestima na obali. Tek s vrećicom u ruci, put u nepoznato, piše Radio Drniš.
Sa svojih ognjišta protjerano je 17.000 Hrvata
Samo na području nekoliko drniških sela prominskog kraja ubijeno je 44 civila Hrvata (vješanjem na drvo, bacanjem u bunar, pucanjem i dr.):
1991.
BURNAC, MATE (Maćo) Ivanov, rođen u Selinama (Puljane) 15. XI. 1926., poginuo od granate u Selinama 16. IX. 1991.
POKROVAC, KATA Paškina, udova Matina, rođena u Puljanima 4. X. 1920., poginula prilikom granatiranja Puljana 16. IX. 1991.
POKROVAC, MARIJA Josipova, stara 12 godina, poginula na svoj rođendan, rođena u Kninu 16. IX. 1979., poginula u Oklaju kraj crkve Sv. Mihovila za vrijeme granatiranja prominskih sela 16. IX. 1991.
VEROVIĆ, MARIJA Paškina, udova Božina, rođena 13. V. 1911., poginula prilikom granatiranja Puljana 16. IX. 1991.
POKROVAC, MARKO Antin, rođen u Selinama 11. III. 1940., zadužen da bolnička kola izvuče iz kanjona Čikole i da ih doveze u ambulantu Unešić, ubijen od četnika na putu Drniš -Šibenik iz među Pakova Sela i Pokrovnika 20. IX. 1991.
PERICA, MILE Paškin (Džajičin), rođen u Nečvenu 10. VII. 1944., nagazio na minu postavljenu između Puljana i Nečvena u studenom 1991. i poginuo, ne zna mu se za grob.
DUJIĆ, MARKO Ivanov, rođen u Suknovcima 31. 12. 1927., nakon što je uzeo svoju ušteđevinu iz banke u Kninu nađena je obješen o stablo u svojem dvorištu u prosincu 1991.
ČAVLINA, MARIJA Markova, žena Paškina, majka poginulog vojnika Marka Čavline (pod brojem 3.) nađena obješena ispred svoje kuće, vjerojatno mučena jer su joj tri sina bila u Hrvatskoj vojsci.
1992.
DUVANČIĆ, IVAN (Ivac) Markov, rođen u Razvodu 28. II. 1914., ubijen na kućnom pragu između 25. I 30. VI. 1992.
DUVANČIĆ, ANA Milina, udova Paškina, rođena u Trbounju udana u Razvode, bježeći iz sela nagazila na minu i poginula između 25. i 30. VI. 1992.
DŽAPO IVAN, Ivanov, rođen u Oklaju 14. VIII.1912., ubijen od “krajinske milicije” na području Oklaja 15. XII. 1992.
DŽEPINA, MARIJA-MARA Markova, udova Antina, rođena u Bogatićima 5. X. 1929., poginula nagazom na podmetnutu minu pored vlastite kuće u rujnu 1992.
DŽAJA, KRSTE Antin, rođen 10. I. 1928., nagazio na minu 27. XI. 1992., odveden u Knin pa u Beograd, umro od posljedica u Primoštenu u prenoćištu Marina Lučica 25. VI. 1996., sahranjen u Mratovu 28. VI. 1996.
1993.
PERICA, ANTE (Patić) Matin, rođen u Mratovu 25. X. 1924., ubijen od četnika u vlastitoj kući 19.1. 1993. godine.
ARALICA, MARKO Filipov, rođen 17. XI. 1911., pretučen i sutradan umro od posljedica u siječnju 1993., sahranjen u Mratovu.
VUCIĆ, IVAN (Prcak) Matin, rođen u Čitluku 22. VII. 1915., bačen živ u bunar od četnika Arkanovaca tijekom veljače 1993.
VUCIĆ, KATA Paškina, žena Ivanova, rođena u Oklaju 7. X. 1914., ubijena sa svojim mužem i bačena u bunar.
VUCIĆ, MARIJA (Maša) Antina, žena Matina, rođena u Mratovu 1914., ubijena sa svojim mužem i bačena u bunar.
VUCIĆ, MATE (Bili) Matin, rođen u Čitluku 3. V. 1911., bačen u bunar tijekom veljače 1993.
BANDALO, ANA Josina, udova Mij atova , rođena 16. VI. 1920., vjenčana 20. VI. 1941., umrla početkom 1993. pod nepoznatim okolnostima (istodobno kad je bio pokolj u Puljanima 2. II. 1993., sahranjen kraj Sv. Mihovila.
BRAČIĆ, ANA-MANDA Džajina, žena Ivanova, rođena 13. VI. 1921., ubijena u Puljanima u svojoj kući 2. II. 1993., kada se njih petero skupilo i smišljalo kako će bježati iz sela pred četnicima.
BRAČIĆ, BOŽE-KRSTE Ivanov, rođen u Puljanima 23. II. 1940., ubijen ispred svoje kuće 2. II. 1993.
BRAČIĆ, IVAN (Bećarić) Lukin, rođen u Puljanima 16. II. 1914., ubijen zajedno sa svojom suprugom i još troje susjeda u svojoj kući 2. II. 1993.
BRAČIĆ, MARICA (Ivaljeva) Petrova, udova Ivanova, rođena u Oklaju 26. III. 1926., a udana u Puljane, ubijena u kući Ivana Bračić (Bećarića) 2. II. 1993.
PARAĆ, ANA Markova, žena Pavlova, rođena u Lukaru 24. XII. 1928., ubijena u kući Ivana Bračića (Bećarića) 2. II. 1993.
PARAĆ, JOSIP (Miran) Ilijin, rođen 14. X. 1919., ubijen u svojoj kući od četnika u utorak oko 20 sati 2. II. 1993., sahranjen u subotu, ne zna se gdje.
PARAĆ, KAJA (Ćivinica) Mijatova, udova Nikolina, rođena u Puljanima 1. IV. 1928., invalid, nepokretna, zaklali je četnici Arkanovci u njezinoj kući 2.II. 1993.
PARAĆ, PAVAO Paškaljev, rođen u Puljanima 1. IV. 1923., ubijen u kući Bračić Ivana (Beća-rića) 2. II. 1993.
DUVANČIĆ, MARIO Josin, rođen 1962., živjeli u Vukovaru, nije izišao iz Vukovara, ne zna se za njega.
ĐAK, ANA Matina, udova Paškina, rođena 25.1. 1906., umrla pod nepoznatim okolnostima 1993.
DŽAJA, ANTE (Klice) Milin, rođen 25. VII. 1980., poginuo u svom stanu na Šubićevcu u Šibeniku prilikom granatiranja Šibenika zajedno sa svojim ocem i djedom 2. III. 1993.
DŽAJA, IVAN (Goso) Antin, zaselak Klicići, rođen 3. X. 1913., poginuo zajedno sa svojim sinom i unukom u sinovom stanu na Šubićevcu u Šibeniku prilikom granatiranja Šibenika 2. III. 1993.
DŽAJA, MILE (Klice) Ivanov, rođen 18. II. 1952., poginuo u svom stanu na Šubićevcu u Šibeniku zajedno sa svojim ocem i sinom 2. III. 1993.
JUKIĆ, MARKO-JOSIP Markov, rođen 14. III. 1938., ubijen 15. III. 1993., pokopan u vrtu pokraj kuće u Razvođu, nećak Ivan Vukušić poslije oslobođenja prenio je posmrtne ostatke kraj Gospe Čatranjske.
VUCIĆ, TOMICA udova Matina, oko 73 godine, ubijena kod ovaca 24. III. 1993., pokopana kod Sv. Martina u Mratovu, prenesena u Oklaj kod Sv. Mihovila.
BIBIĆ, MARTINA Zdravkova, rođena u Zadru 28. XII. 1984., poginula u Zadru od granate 28. III. 1993.
AGIĆ, ROKO Josipov, rođen 10. U. 1925., umro od posljedica batinanja u kninskom zatvoru 6. IX. 1993., sahranjen kod Gospe Catrnjske.
SARIĆ, MARIJA-ZORKA Antina, udova Andrijina, rođena u Mratovu 10.1.1937., udana u Lukar, zaselak Drage, ubijena 10. VI. 1993., zamotana u deku (pokrivač) i bačena u bunar.
KARAGA, ANTE (Malac) Antin, rođen u Ljubotiću 12. III. 1923., ranjen u svojem dvorištu od krajinske milicije, odveden u bolnicu, umro na putu 16. VI. 1993.
ZELIĆ, JOSIP (Jokan) Ilijin, rođen u Matasima 7. III. 1910., ubijen u svom vinogradu 18. V. 1993. godine.
LACIĆ, JEKA Antina, žena Markova, rođena u Razvodu 10. X. 1904., bačena u bunar.
1995.
JURIĆ, PERA Pavlova, udova Antina, rođe na 1909., nestala za vrijeme “Oluje” i ne zna se za nju.
ZELIĆ, IVAN Josipov, rođen u Čitluku 1. X. 1937., živio u Razvođu, nestao za vrijeme “Oluje” i ne zna se za njega.
Novi dom idućih pet i više godina Hrvatima drniškog kraja je u hotelima, od Solarisa u Šibenika, preko hotela Medene u Trogiru, Marjana, Zente, Duilova i Lava u Splitu do Sutjeske u Baškoj Vodi. Raseljeni su i po brojnim drugim lokacijama u gradovima i mjestima diljem Hrvatske. Oni koji nisu željeli napustiti svoj dom, ostali su kao svjedoci zlodjela koja će se na ovom prostoru odvijati u četiri godine okupacije: ubojstva, paleža, pljački, razaranja kulturnih spomenika, crkvi, tvornica i domova Drnišana.
Te 1991. godine, po popisu stanovništva na površini od 840 km2, živjelo je 24.169 stanovnika, od toga 18.732 Hrvata i 4.974 Srba.
Branitelji u obrani Drniša, djeca i starci u bijegu pred četnicima i pobjeda u Oluji, te dolazak Franje Tuđmana u hrvatski Drniš:
Drniški kraj je u prvoj Jugoslaviji, između dva rata, bio je podjarmljen velikosrpskoj ideji koja je epicentar imala u susjednom Kninu. Drugi svjetski rat prohujao je ovim krajevima u krvavom vihoru. Civilne žrtve bile su strašne. Sam grad Drniš nalazi se na rubu Petrovog Polja, opjevanog u Thompsonovoj uspješnici „Moj dida i ja“, kao i lokalna naselja općine Ružić.
Za 410 ubijenih Hrvata Petrovog Polja nitko nikada nije odao počast
Civilne žrtve Domovinskog rata, koliko god brojka od 14 ubijenih izgledala tragično, relativno su minorne u usporedbi sa stradanjima Hrvata petropoljaca za vrijeme 2. svjetskog rata. Prostor današnje općine Ružić od oko 1700 stanovinka u nekoliko hrvatskih sela, u 2. svjetskom ratu doživio je stravične zločine za koje ne samo da nitko nije odgovarao, nego se tim nevinim žrtvama ni do danas nije odala dostojna počast. Prema nepotpunim podacima za vrijeme 2. svjetskog rata i neposrednog poraća ubijeno je preko 400 stanovnika općine Ružić, najčešće civila i to zvjerskim metodama, kazao je zamjenik načelnika Općine Ružić Dalibor Durdov.
Dr. Fra Petar Bezina u knjizi Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, žrtve rata donosi imenom i prezimenom, te mjestom i načinom pogibije popis od 410 žitelja petropoljske općine koji su poginuli ili su zvjerski ubijeni kao civili i zarobljenici u 2. svjetskom ratu: Čavoglave 61, Gradac 84, Mirlović Polje 33, Moseć 39, Kljaci 78, Otavice 44, Ružić 35, Umljanovići 36.
„Ali čak i taj popis prema svjedočenjima pojedinih žitelja nije cjelovit, tako da je stvarna brojka poginulih u 2. svjetskom ratu vjerojatno bliže brojci od 500“, naglasio je Durdov.
Stanovništvo je teško preživljavalo i komunističkoj Jugoslaviji, infrastruktura gotovo da nije ni postojala. Telefon ni do početka Domovinskog rata nije imao nitko, asfalt tek glavna prometnica prema Splitu, a vodovod je došao samo u neka sela i to tek krajem osamdesetih. U takvoj situaciji ogroman broj ljudi je trbuhom za kruhom, a i iz političkih razloga odlazio u zemlje zapadne Europe, i prekooceanske zemlje. Veliki broj njih, nažalost, tamo je i ostao sa potomstvom i otuđio se od matice, a njihova tisućljetna ognjišta danas su tek ruine zarasle korov i bršljan.
Oluja donosi slobodu i povratak u Drniš
Grad Drniš je funkcionirao cijelo vrijeme rata u prognaništvu u Unešiću, kao i Radio Drniš, a drniške škole od glazbene do srednje su organizirane tamo gdje je najviše Drnišana našlo privremeni boravak.
Proživjeli su Drnišani četiri duge ratne godine iščekivanja povratka kući nikad ne gubeći nadu u povratak, živeći u tijesnim hotelskim sobama, hraneći se u redovima pučkih kuhinja, te u skladištima Crvenog križa i Caritasa.
Sanjani dan povratka stigao je Olujom 05. kolovoza 1995. godine kada je oslobođeno cijelo do tada okupirano područje. Nakon ulaska hrvatskih postrojbi u Drniš i ostala okupirana mjesta bilo je jasno da je stanovništvo koje je tijekom okupacije živjelo u tzv. Republici srpskoj krajini već prije napustilo domove slušajući zapovijed političkog i vojnog vrha o evakuaciji. U gradu Drnišu oslobođenje dočekao je vrlo mali broj i Srba i Hrvata.
Drnišani i Hrvata u suzama nakon Oluje i povratka u grad:
