Zašto se nisu borili? Brzina osvajanja iznenadila je čak i talibane

Unatoč dvama desetljeća američkog truda i uloženih 83 milijarde dolara u njezino obučavanje i opremanje, afganistanska vojska jednostavno je isparila pred talibaniskim naletom. 

S više od 300 tisuća vojnika i opremom i naoružanjem superiornom talibanskom, afganistanska vojska bila je moćan protivnik - na papiru. U stvarnosti je bila premrežena korupcijom, potplaćena, loše vođena i bez morala.

Dezertiranje je bilo učestalo i američki su inspektori godinama upozoravali da je situacija neodrživa.

Isturena vladina postaja u Imam Šahibu, okrugu u pokrajini Kunduz, izdržala je dva mjeseca protiv talibana. Ali brzo ostala bez opreme i resursa. "Posljednjih dana nije bilo hrane, vode ni oružja", rekao je vojnik Tadž Muhamed (38) Wall Street Journalu. Vojnici koji nisu dezertirali povukli su se u pokrajinski glavni grad koji je i sam pao nekoliko tjedana kasnije.

Vojnici na prvoj liniji obrane Kandahara, drugog najvećeg grada u Afganistanu, dobili su jednu kartonsku kutiju mršavih krumpira kao dnevnu količinu hrane za cijelu jedinicu, objavio je New York Times.

Kandaharska policija prije pada grada u talibanske ruke nije bila plaćena između šest i devet mjeseci što je talibanske ponude učinilo mnogo privlačnijim, napisao je Washington Post.

Talibani su kombinirali prijetnje i mito, propagandu i psihološki rat i zauzimali grad za gradom, mnoge bez ispaljenog metka, i lako stigli do Kabula.

S početkom prošle godine talibani su očajnim vojnicima počeli nuditi novac u zamjenu za oružje, piše dalje Post. Brzo je to lokalne preraslo i na pokrajinsku razinu što je kulminiralo serijom brzih predaja vladinih snaga.

I dok su američke postrojbe počele završno povlačenje temeljeno na krajnjem roku što ga je postavila Trumpova administracija, 1. svibnja, Washington i Kabul bili su uvjereni da će afganistanska vojska povesti boj s talibanima.

To se i dogodilo u nekim područjima poput Laškar Gaha na jugu zemlje, ali je i ondje afganistanska vojska bez američke zračne podrške i suočena s visokomotiviranim talibanskim snagama počela dezertirati nakon nekog vremena.

U međuvremenu su američke obavještajne službe bile nevjerojatno optimistične. Talibani bi mogli osvojiti Kabul za 90 dana, kazali su prošli tjedan. Tri dana poslije, glavni grad je pao.

Čak su i talibani navodno bili iznenađeni kako se sve to brzo odvilo.

Čime su Amerikanci potpirili talibansku pobjedu?

Neki tvrde da se ovakav kolaps pripremao 20 godina pogreškom za pogreškom u gradnji nacije po zapadnom principu. Ali je zadnji čavao u lijesu afganistanske vlade zakucao tadašnji američki predsjednik Donald Trump potpisom na sporazumom s talibanima po kojem je početak američkog povlačenja najavljen za 1. svibnja.

Talibanima je to bio znak da im pobjeda ne može izmaći, a afganistanskoj vladi izdaja i dokaz da će je međunrodna zajednica napustiti.

Talibani su nastavili napadati vladine snage, ali su ih počeli kombinirati s ciljanim ubojstvima novinara i aktivistima za ljudska prava, šireći atmosferu straha.

Pokrenuli su i propagandni i psihološki rat pa su vojnici i neki mjesni dužnosnici bili bombardirani porukama na svim platformama da se predaju ili se suoče s mračnom sudbinom.

U obrani od talibana nisu mnogo učinili ni nekadašnji plemenski ratni vođe. Iako su bili jaki na riječima, i njihovi su gradovi pali bez borbe. Ismaila Kana, poznatog kao "Lava iz Herata", talibani su zarobili prilikom osvajanja grada. Uzbečki zapovjednik i bivši potpredsjednik Abdul Rašid Dostum nakratko se pridružio borbama oko Mazar-i-Šarifa, ali je brzo, skupa sa svojim milicijama odustao i pobjegao u Uzbekistan.

Kakva je bila talibanska strategija?

Talibani su tiho provodili provodili strategiju koju su nazvali "izvana prema unutra", odnosno polako su učvršćivali kontrolu nad udaljenim ruralnim područjima prije nego što bi krenuli na regionalne glavne gradove.

Također su mnogo prije nego što su krenuli u završnu akciju u svibnju pregovarali o uvjetima predaje sa svima od pojedinih vojnika i vladinih dužnosnika na lokalnoj razini do pokrajinskih guvernere i vladinih ministara.

Strategija se pokazala iznimno učinkovitom.

Snimke njihova ulaska u Kabul daleko su od krvavih bitaka i više podsjećaju na šetnju. Slično je bilo i u mnogim drugim mjestima koje su uvelike zauzeli bez borbe.

Na koncu je i predsjednik države Ašraf Gani pobjegao iz države, čime je i formalno završena neuspješna dvadesetogodišnja međunarodna kampanja pretvaranja Afganistana u modernu državu sa središnjom vlasti koja se širi u raznolike pokrajine diljem zemlje.