Znanstvenik pisao poduzetnicima: ‘Brate, čovječe ne pitaj zašto baš ti…’

Donedavno, dok nismo imali dovoljno cjepiva da se mogu cijepiti svi, jedini način koji smo svi imali da spriječimo širenje zaraze bio je da se držimo epidemioloških mjera. To je bilo privremeno rješenje, da ekonomija ne stane u potpunosti. I da ostanemo koliko toliko normalni. To je bilo ono novo normalno.

Ali ljudi su i od toga napravili cijelu dramu. Tražili su od države da napravi nešto, da kupi dodatna cjepiva kao Izrael ili Mađarska, samo da to sve, a prije svega mjere – prestanu.

Sad je ta situacija. Sad se svi mogu cijepiti i mjere mogu prestati. I doista polako prestaju. No kako imamo još necijepljenih, moramo imamo neki suživot s njima dok se i svi oni ne cijepe. Moraju se cijepiti jer ako dođu u kontakt s virusom, zarazit će se. I onda će širiti zarazu na druge necijepljene. Vidim kako to izgleda u Velikoj Britaniji. 50 posto cijepljenih plus svi koji su dosad preboljeli, i još nije dovoljno da se pandemija obuzda.

Matematički gledano, poduzetnički moj brate, čovjek zaražen indijskom sojem u prosjeku zarazi do sedam ljudi. To znači da mi nekako moramo zaštititi, imunizirati šest od tih sedam ljudi da zaustavimo pandemiju. Šest od sedam je 86 posto. Toliko ljudi bi se trebalo cijepiti.

S obzirom da cjepiva nisu sto posto učinkovita, broj prelazi 90 posto. Oni koji su preboljeli neko vrijeme će imati imunitet, ali ni njih nema baš toliko. Potvrđenih je bilo tek dva posto. Dodamo li im članove uže obitelji koji se možda nisu testirali, to je opet manje od deset posto. I opet trebamo više od 80 posto cijepljenih.

I to je problem, jer nikad se toliko ljudi neće sami od sebe cijepiti.

Jesi čuo te protuargumente za cijepljenje? Nije dovoljno testirano. Možeš li vjerovati, brate? Možeš li vjerovati da ti netko kaže da nije dovoljno testirano nešto s čime se dosad cijepilo preko tri milijarde ljudi. Tri milijarde i nešto, čovječe. Ali, ne, naš čovjek je još oprezan. On još razmišlja. O čemu razmišlja, to mi reci.

Jučer jedan drami što nije pušten na Prajd jer nije bio cijepljen. Prošao sam kraj Ribnjaka i vidio ljude koji uživaju na velikom koncertu na otvorenom. To je bila ideja od početka. Čekić i ples ili zero-covid, što god, samo da izravnamo onu glupu liniju i doguramo nekako do cjepiva. A kad se svi cijepimo, vraća se staro normalno. Koncerti i putovanja i život. I sve.

Ali neki bi se malo švercali. Znaš ti nas. Iskoristili bi to da su se drugi cijepili pa da oni upadnu u onaj maleni postotak onih koji ne moraju. S izvornim sojem moglo je ostati i 40 posto necijepljenih. S britanskim cirka 25. A sad, kao što vidiš, jedva deset.

I zato smo danas daleko od toga. Daleko od starog normalnoga.

Sutra će, kaže premijer, poslodavci gubiti poticaje ako im zaposlenici nisu cijepljeni. To je em mjera zaštite gostiju u lokalima, em je i protupandemijska mjera. Dosta tvojih kolega poduzetnika osjeća nepravdu zbog toga. Ali nema apsolutno nikakvog razloga. Ovo je samo početak. Jer čak i da se svi koji primaju poticaje cijepe, i dalje nismo ni blizu kraja.

Prekosutra će morati pronaći drugi način da se druge grupacije ljudi – javni sektor, nezaposleni, poljoprivrednici… svi među nama koji su odlučili da im se ne da baš biti previše odgovorni. Koji ne bi žurili dok se malo više ljudi ne cijepi. Hoće li im pet milijardi biti dovoljno, ili čak ni osam neće?

S izvornim sojem moglo se pustiti da se dio ljudi ne mora cijepiti. Cijepljenje je moglo biti opcionalno. Kao ono za gripu. S britanskim se primijetilo da to vjerojatno neće ići. S indijskim postalo je kristalno jasno da pandemija neće stati bez obaveznog cijepljenja. Kao što je obavezno za ospice, rubeolu ili zaušnjake. To je ono što nam donosi budućnost. Ako se mislimo spasiti.

Zato te molim, poduzetniče, brate, čovječe, ne osjećaj nepravdu zbog ovoga. Osjećaj nadu da će ovo pomoći da sve bude brže gotovo.

I ne pitaj zašto baš ti sada moraš nešto napraviti. Pitaj radije što još možeš napraviti da ovo završi brže i bezbolnije. I napravi to.

Ja to radim već dugo.

I trebam tvoju pomoć.

Sam više ne mogu.

Hvala ti, brate”, napisao je Ceci.