Petrovdan u Zalužnici: kad se “kultura” pretvori u poruku, šutnja više nije neutralna

U Zalužnici kod Vrhovina 12. srpnja 2026. održan je još jedan Petrovdan, tradicionalno jedno od najvećih okupljanja srpske zajednice u ovom dijelu Like. Na prvi pogled, riječ je o vjerskom blagdanu, susretu raseljenih ljudi sa zavičajem, okupljanju obitelji, folkloru i glazbi, a o tome smo već pisali OVDJE.

Ali Hrvatska više nema luksuz praviti se naivna.

Prema javno dostupnim objavama, ovogodišnji Petrovdan održan je uz nastup grupe Merak Krajine i Jadranke Popović, dok su u kulturnom dijelu programa nastupila folklorna društva iz Gomirja i Korenice. U objavama se navode izvedbe Meraka Krajine poput “Nema raja bez rodnoga kraja” i “Ulje maslinovo”, dok je Jadranka Popović nastupila s pjesmom “Duge noge”.

Samo po sebi, netko će reći, to su pjesme, veselje, okupljanje, običaj.

No u Lici, na prostoru koji je prošao pobunu, okupaciju, protjerivanja, strah, pucnjavu, spaljene kuće i hrvatske grobove, ništa što nosi oznaku “Krajine” ne pada u prazan prostor. U Hrvatskoj “Krajina” nije neutralan folklorni ukras. Ona je za hrvatski narod simbol pobune protiv Republike Hrvatske, simbol okupiranih prostora, simbol projekta koji je završio hrvatskom pobjedom u Oluji.

Zato je krajnje licemjerno kad se takav repertoar pokušava sakriti iza pojma “kultura”.

Nitko ne napada vjeru — ali Hrvatska ima pravo braniti dostojanstvo svoje žrtve

Treba odmah razdvojiti dvije stvari.

Petrovdan kao pravoslavni blagdan nije problem. Srpska narodna nošnja nije problem. Kolo nije problem. Vjera nije problem. Obitelj nije problem. Povratak ljudi u rodni kraj nije problem.

Problem nastaje kada se pod plaštom blagdana i kulture u hrvatski javni prostor uvodi simbolika “Krajine”, krajiške nostalgije i pjesama koje kod hrvatskih branitelja, prognanika i obitelji žrtava izazivaju sasvim opravdanu bol i revolt.

To više nije samo glazbeni program.

To je politička poruka.

I najgore od svega: ta poruka se šalje upravo ondje gdje je povijest Domovinskog rata još uvijek živa, gdje ljudi pamte tko je odlazio, tko je prijetio, tko je dizao pobunu i tko je hrvatsku državu pokušao slomiti iznutra.

Merak Krajine nije slučajan izbor

Grupa Merak Krajine već se godinama povezuje s krajiškim repertoarom i nastupima u Lici i Dalmaciji. Prethodnih godina hrvatski su mediji pisali da je riječ o sastavu čija je najpoznatija pjesma “Oj Krajino, rodna grudo”, pjesma koja se u hrvatskom javnom prostoru s pravom doživljava kao žalovanje nad propalom paradržavnom tvorevinom, a ne kao bezazlena zavičajna balada.

I zato se više ne može govoriti da organizatori ne znaju koga pozivaju.

Znaju.

Ne može se govoriti da publika ne zna što se pjeva.

Zna.

Ne može se govoriti da institucije ne znaju kakve reakcije to izaziva.

Znaju i šute.

A ta šutnja je možda i najopasniji dio cijele priče.

Jer nije problem samo u onima koji pjevaju. Problem je i u onima koji sve to gledaju, dopuštaju, relativiziraju i nakon toga peru ruke rečenicom: “To je samo kultura.”

Nije. Nije samo kultura.

Kada se u Hrvatskoj pjeva o “Krajini” kao izgubljenom raju, onda se ne pjeva samo o rodnom kraju. Tada se, svjesno ili nesvjesno, udara po rani hrvatskog naroda.

Od Zalužnice do Zadra — isti obrazac pod drugim imenom

Ovaj slučaj ne može se promatrati odvojeno od nedavnih scena iz Zadra, gdje je Anja Šimpraga zaplesala užičko kolo u sklopu programa predstavljanja kulturne raznolikosti.

I opet ista priča.

Kad se problematizira kontekst, odmah kreću optužbe da netko napada manjine, običaje ili kulturu. No nitko razuman ne napada manjinu. Nitko razuman ne napada ples. Nitko razuman ne napada pravo ljudi da čuvaju svoj identitet.

Ali Hrvatska ima pravo pitati: zašto se uvijek od hrvatske javnosti traži da proguta sve? Zašto se uvijek od hrvatskih branitelja očekuje da budu tihi? Zašto se uvijek od obitelji poginulih traži da razumiju “drugu stranu”, dok se od druge strane gotovo nikada ne traži jasno poštovanje hrvatske žrtve?

Zadar nije običan trg. Lika nije obična pozornica. Zalužnica nije izvan povijesti. Vrhovine nisu izvan sjećanja.

U Hrvatskoj se zna što je bila “Krajina”. I zna se što je taj projekt donio.

Zato je vrijeđanje zdravog razuma kada se danas, trideset godina nakon rata, sve pokušava oprati folklorom, kolom, harmonikom i osmijehom.

Institucije se moraju prestati praviti mrtve

Ovo je pitanje za organizatore, ali i za općinske, županijske i državne strukture.

Tko je odobrio prostor?
Tko je znao program?
Tko je pratio sadržaj?
Tko je provjerio što se pjeva?
Tko će javno reći gdje je granica između manjinske kulture i političke provokacije?
Tko će preuzeti odgovornost ako se pod “kulturnim programom” normalizira repertoar koji hrvatski branitelji doživljavaju kao otvoreno poniženje?

Ako Hrvatska može imati zakone, institucije, policiju, kulturna vijeća, manjinska tijela i lokalnu samoupravu, onda može imati i minimum političke hrabrosti da kaže: vjera da, kultura da, tradicija da — ali veličanje “Krajine” ne.

Ne može se u isto vrijeme govoriti o pomirenju i gurati pjesme koje zazivaju emocionalni povratak u politički projekt koji je nastao protiv hrvatske države.

Ne može se govoriti o suživotu, a ignorirati bol hrvatskih branitelja.

Ne može se govoriti o kulturi, a ponašati se kao da hrvatska krv nema pamćenje.

Ovo je uvreda, ne veselje

Najveća podvala ovakvih događaja jest u tome što se sve pokušava prikazati kao bezazlena zabava.

Ali neka se nitko ne pravi lud: u Hrvatskoj krajiški repertoar nije samo glazbeni žanr. On je u mnogim slučajevima politički nabijen prostor u kojem se miješaju nostalgija, poraz, mitologija i tuga za nestalom pobunjeničkom tvorevinom.

Ako se pjeva o rodnom kraju, neka se pjeva o rodnom kraju.

Ali ako se pjeva o “Krajini” kao neprežaljenoj političkoj rani, onda to nije običaj. To je poruka.

A poruka koju Hrvatska čuje glasi: nismo zaboravili “Krajinu”.

Dobro. Nije ni Hrvatska zaboravila Vukovar. Nije zaboravila Škabrnju. Nije zaboravila Saborsko. Nije zaboravila Lovas. Nije zaboravila Baćin. Nije zaboravila hrvatske prognanike, spaljena sela, ubijene civile, razorene crkve, opljačkane kuće i grobove branitelja.

I upravo zato ovakve manifestacije ne mogu proći bez oštre javne osude.

Zaključak: Petrovdan da, provokacija ne

Petrovdan u Zalužnici može i treba biti vjerski blagdan. Može biti dan obitelji, molitve, susreta i običaja. Srpska zajednica ima pravo čuvati svoj identitet, jezik, vjeru i tradiciju.

Ali Hrvatska ima pravo i obvezu reći da se pod kulturu ne smije podvaljivati politička nostalgija za “Krajinom”.

Ako je cilj kultura, neka bude kultura.
Ako je cilj vjera, neka bude vjera.
Ako je cilj običaj, neka bude običaj.

Ali ako je cilj slati poruku da je “Krajina” još uvijek emocionalni i politički simbol okupljanja, onda hrvatska javnost mora odgovoriti jasno, glasno i bez kompleksa:

Dosta.

Dosta je ponižavanja hrvatske žrtve pod izlikom folklora.
Dosta je šutnje institucija.
Dosta je pravljenja da se ne razumije ono što svi razumiju.
Dosta je pretvaranja da je sve “samo pjesma”.

Jer nije svaka pjesma nevina.

Neke pjesme, osobito u Lici, još uvijek zvuče kao poruka onima koji su Hrvatsku branili — i upravo zato ih treba javno, politički i moralno osuditi.

Na kraju, pitanje hrvatskim političarima glasi: dokle ćete šutjeti? Kada ćete jednom jasno reći — dosta je ponižavanja hrvatske žrtve, dosta je relativizacije Domovinskog rata i dosta je podmetanja političkih poruka pod krinkom kulture?