2. srpnja 1991. godine, zločinac Slobodan Jurišić u Vukovaru je ubio dvojicu pripadnika ZNG-a i ostao nekažnjen
Samo dva mjeseca nakon krvavog pokolja nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu, u Vukovaru su na javnom mjestu bez ikakvoga povoda i razloga, ubijena dva pripadnika Zbora narodne garde - Damir Ivanović (31) i Franjo Katić (25). Ubio ih je hladnokrvno, hicima iz pištolja, Slobodan Jurišić, a kao razlog zločina (prema izjavi koju je dao u istrazi) naveo je kako "nije mogao gledati šahovnice" na odorama ovih mladića. Krivotvoritelji novije povijesti, napose razdoblja krize i Domovinskog rata ,već dulje vrijeme nastoje dokazati kako su rat u Hrvatskoj (pa i u Vukovaru) "započeli Hrvati", odnosno "HDZ i Tuđmanova vlast" čime žele sakriti krvave tragove agresije i srpskih zločina. Dobro je poznato kako su srpski ratnohuškački mitinzi u Hrvatskoj započeli 28. veljače 1989. godine, dok HDZ-a nije ni bilo (ova stranka utemeljena je u tajnosti 17. lipnja iste godine zbog progona njezinih simpatizera), da su se srpski ekstremisti organizirano naoružavali u vrijeme "balvan revolucije" (u ljeto 1990. godine) i prvi započeli s oružanim provokacijama, napadima i ubojstvima naših redarstvenika krajem zime i početkom proljeća 1991. (najprije u Pakracu, potom u Plitvicama, Borovu Selu, Polači, Glini itd.). Tako se i ničim izazvan zločin nad dvojicom pripadnika ZNG-a u Vukovaru početkom srpnja 1991. godine, pokušava prikazati kao "djelo pojedinca počinjeno u samoobrani", što je notorna, zlonamjerna laž. Počinitelj zločina bio je jedan od onih u čijoj se kući gomilalo oružje i eksploziv već od ožujka, u isto vrijeme kad niču prve barikade s naoružanim civilima i četnicima u okolici Vukovara i Borova Sela. Istina se mora znati i nju je nužno ponavljati, jer živimo u vremenu u kojem se umjesto nje mladim naraštajima podmeće LAŽ -
Naime, pripadnici ZNG-a, Damir Ivanović i Franjo Katić su ne sluteći što im se sprema, tog kobnog 2. srpnja 1991. godine, po povratku iz Obučnog centra Opatovac, svratili na piće u kafić "ZIP" (u dijelu grada "Sajmište"). Lokal se nalazio u iznajmljenom prostoru privatne kuće Siniše Končića, a vlasnik istoga bio je Slobodan Jurišić. Nakon kraće prepirke s vlasnikom oko glazbe koja je puštana preko razglasa u kafiću (radilo se navodno o četničkim pjesmama), ovaj je napustio prostor lokala, ali se uskoro vratio s pištoljem marke Mauzer kalibra 9 mm s namjerom da se obračuna s dvojicom mladića. I taj je zločinački naum sproveo u djelo.
Katić je umro na mjestu gdje je pogođen, a Ivanović nedugo poslije od zadobivenih ozljeda. Ubojica je bio poznat u Vukovaru po tomu što je već od ožujka iste (1991.) godine gomilao oružje i streljivo koji su Srbima u gradu u to vrijeme dopremani iz skladišta "JNA", odnosno iz tamošnje vojarne i Borova Sela.
Ovo je u nekoliko mjeseci stalnih srpskih provokacija (dizanja barikada, ometanja prometa i kretanja cestama, maltretiranja građana i nošenja drugih cijevi) bio najozbiljniji incident poslije pokolja u Borovu Selu koji je u ovom gradu na Dunavu ionako složenu situaciju još više zakomplicirao. Međunacionalni odnosi između Hrvata i Srba nisu bili kao prije, niti su mogli biti, budući da je dio srpske manjine zahvaljujući manipulacijama svojih političara i njihovih mentora iz Beograda uporno nastojao onemogućiti ostvarivanje legitimnih demokratskih prava većinskog naroda (pa i najvećeg dijela građana svih drugih nacionalnosti koje su živjele u Hrvatskoj).
Ubojici je suđeno u odsutnosti. Godinu dana poslije zločina (15. srpnja 1992.), presudom Vojnog suda Osijek, proglašen je krivim i osuđen na 20 godina zatvora, a 14 dana nakon toga, presuda je postala pravomoćna.
No, u veljači 2014. godine, Županijski sud u Osijeku svojim je rješenjem obustavio kazneni postupak protiv Slobodana Jurišića u kojem ga se teretilo da je od ožujka do 2. srpnja 1991. godine kao građanin Vukovara djelovao s namjerom rušenja ustavno-pravnog i društvenog poretka Republike Hrvatske i uspostave "Velike Srbije", te je s tom nakanom nabavio veću količinu automatskog oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava iz skladišta "JNA" (odnosno vukovarske vojarne). Prema optužnici, osim navedenog, Jurišića se teretilo i za zločin nad pripadnicima ZNG-a, Ivanovićem i Katićem, u Vukovaru (ulica Ognjena Price br. 20), počinjen 2. srpnja 1991. godine oko 19:30 sati. Optuženi je hicem iz vatrenog oružja Franji Katiću nanio smrtne povrede prsnog koša pri čemu su žrtvi teško ozlijeđeni srce, jetra i rebra, te je uslijed zadobivenih rana odmah preminuo. Ispalio je i tri hica u Damira Ivanovića nanoseći mu ozljede prsnog koša, udova i unutarnjih organa. Ovaj je od zadobivenih rana preminuo istoga dana oko 23 sata u Medicinskom centru Vukovar. Dvojica nedužnih mladića pokopani su dva dana poslije (4. srpnja) na Novom groblju (tzv. Bugarsko groblje) u Vukovaru.
Ubojica Jurišić proveo je razdoblje od 2. srpnja do 13. rujna 1991. godine u istražnom zatvoru, a od tada nadalje je bio u bijegu. Zato mu je i suđeno u odsutnosti.
Ova je presuda od 20 godina zatvora, međutim, anulirana time što je oslobođen krivnje na temelju Zakona o općem oprostu koji je Republika Hrvatska donijela u cilju mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja, tako da je Srbima udijeljen kolektivni oprost za djela počinjena protiv ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ostaje, međutim, nejasno, kako se u ovom slučaju mogao primijeniti spomenuti zakon – budući da djelo koje je počinjeno nije moglo biti obuhvaćeno oprostom, kao niti bili koji drugi zločin iz mržnje ili ratni zločin. Zakon o općem oprostu predviđao je oslobađanje od djela oružane pobune, ali ne i od odgovornosti za počinjene zločine – a u ovom slučaju je potpuno jasno o čemu je riječ.
Ovo je još jedna sramotna epizoda iz mnoštva sličnih i svjedoči o neshvatljivoj popustljivosti hrvatskih institucija prema srpskim zločincima, čak i u slučajevima ovako teških krivičnih djela koja nikako ne mogu biti obuhvaćena Zakonom o općem oprostu. Može li tko zamisliti, primjerice, situaciju, da se Srbija tako postavi u odnosu na nekog našeg Hrvata koji bi se drznuo na sličan način u njihovoj državi lišiti života srpske vojnike ili policajce?
Pored ničim izazvanog masakra nad hrvatskim redarstvenicima (2. svibnja 1991. godine) i ovaj slučaj zorno svjedoči o tomu TKO i KAKO je započeo rat u Vukovaru i istočnoj Slavoniji. Iz dana u dan slušamo crne legende o tomu kako su "za sve krivi Hrvati", bajke o "nedužnim Srbima koji su nestajali pod nerazjašnjenim okolnostima" i slično, ali rijetko tko piše i govori pravu istinu koja se sastoji u sljedećem:
Dobro organizirani i umreženi srpski teroristi u Vukovaru i Slavoniji, već su od ljeta 1990. godine u svojim kućama i podrumima gomilali naoružanje i eksploziv i čekali trenutak za akciju. Naoružavali su ih SDB, KOS "JNA", SDSS, srbijanske paravojne skupine i tadašnji oficiri iz vukovarske vojarne, a sličan scenarij odigravao se i u nizu drugih gradova i sela. U isto vrijeme, po mjestima sa srpskom većinom, vršljali su četnici i agenti SDB-a iz Srbije koji su organizirali ove aktivnosti na terenu i vršili nadzor nad provedbom planova zacrtanih u političkom vrhu Srbije i Generalštabu "JNA". U ožujku 1991. godine, na vukovarsko-borovskom području nikle su srpske barikade s naoružanim civilima i četnicima, kojima u "ispomoć" dolaze sunarodnjaci iz Srbije. Oružje se smješta kod povjerljivih osoba (članova SDS-a ili Srpskog četničkog pokreta u Borovu Selu, Vukovaru, Bršadinu, Veri, Boboti i drugim mjestima) i srpski teroristi čekaju znak za početak oružanog napada. To je istina koja se ne može sakriti - jer o njoj govore i brojni srpski izvori, neki od njih i iz usta samih aktera koji su izravno sudjelovali u tomu.
Na ovom mjestu, evo kratkih izvoda iz nekih od tih izvora s konkretnim citatima u prilog navedenim argumentima.
Aleksandar S. Jovanović, koji je kao kapetan I. klase zapovijedao jednom topničkom postrojbom agresorske vojske ("JNA") na području istočne Slavonije, u svojoj knjizi "Rat Srba i Hrvata 1991." (Beograd - Politika, 1994.), na str. 15 iznosi svoje osobno svjedočenje:
"Još od leta 1990. godine, kod mene u Beograd dolaze poznanici ili ljudi po preporuci iz Osijeka, Vukovara, Borova, Dalja, Daruvara i iz drugih sela u trouglu Osijek – Našice – Đakovo. Tražili su vezu sa uticajnim ljudima u Srbiji, oružje, mišljenje, savete."
i nastavlja dalje:
"Na sastanku kod ministra Simovića, Kaloper između ostalog kaže: 'Išli smo do Generalštaba (odnosi se na generala Radojicu Nenezića iz generalske partije Savez Komunista-Pokret za Jugoslaviju koji je bio zadužen za koordinaciju s teroristima iz tzv. SAO Krajine – op. Z. P.), naoružavali smo sela Tenje, Trpinju. Sva ta sela, sem Erduta, Iloka. Naime, 12.000 do 13.000 dugih cevi mi smo njima podelili'."
Autor knjige kao glavne protagoniste naoružavanja Srba u Hrvatskoj (posebice onih u istočnoj Slavoniji), navodi generale "JNA" (ministra obrane Srbije, general-potpukovnika Tomislava Simovića, koji je na toj dužnosti bio od srpnja do prosinca 1991. godine, te njegove umirovljene kolege - generale Nikolu Kalopera i Radojicu Nenezića). U svojim analizama, Jovanović se poziva i na jedan svakako relevantan izvor – dijelove knjige "Rađanje srpske vojske" koju je napisala Dobrila Gajić-Glišić, šefica kabineta ministra Simovića. U obliku feljtona, u beogradskom tjedniku NIN, 1992. godine, njezini zapisi su objavljivani pod naslovom "Iz kabineta ministra vojnog". Uvjerena kako je ono što piše dokaz "patriotizma" i "nacionalne svesti", autorica nije ni bila svjesna da je iza sebe ostavila dragocjene podatke o tomu što se stvarno događalo vezano za agresiju Srbije, Crne Gore i "JNA" na Hrvatsku i BiH.
Dok je hrvatska Teritorijalna obrana protupravno razoružana u svibnju 1990. godine, enklave sa srpskom većinom planski i organizirano se naoružavaju i s vremenom ove aktivnosti jačaju, a svoju kulminaciju dosežu u vrijeme uoči otvorene agresije Srbije i "JNA" na Hrvatsku (proljeće/ljeto 1991.).
Srbin iz istočne Slavonije koji je od početka rata (1991. godine) sudjelovao u svim akcijama što ih je u tom kraju provodila četnička paravojska, dana 29. siječnja 2003. godine, svjedočio je pred MKSJ u Den Haagu (kao zaštićeni svjedok pod kodnom oznakom C-013), u procesu protiv Slobodana Miloševića. Evo što je rekao vezano za naoružavanje Srba u Borovu Selu i okolici, travnja 1991. godine:
"TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: A sada bih želela da govorimo o situaciji u selu Bobota. Da li je u tom selu postojala odbrana sela, seoska straža u aprilu 1991. godine?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Da, postojala je.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Da li su ti ljudi bili naoružani?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Jesu, ali do tada još ne vojnim oružjem.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Ko je rukovodio tom seoskom stražom?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Rade Kresojević.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Da li je on bio meštanin, lokalni čovek?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Da.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Ko je on bio, je li on bio po zanimanju vojnik, ili policajac ili...
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Ne, on je bio, imao je neku funkciju u općini Vukovar, mislim neki zastupnik ili tako nešto slično.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Rekli ste da seoska straža u to vreme nije bila naoružana vojničkim naoružanjem. Da li su oni u jednom trenutku dobili vojno naoružanje i ako jesu kada je to bilo?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Jeste, upravo tih dana se počelo dobivati oružje.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Kako je to oružje stizalo u Bobotu? Možete li da nam objasnite kako je to funkcionisalo?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Mogu. Oružje je doveženo iz Borova Sela.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Koja vrsta oružja je to bila?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Sve vrste naoružanja.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Možete li da budete precizniji, o čemu se tačno radilo?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Radilo se o vojnom oružju, puškama raznih kalibara, vrsta, minobacačima, bombama i slično naoružanje.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Kažete da je oružje dolazilo iz Borova Sela. A kako je to oružje došlo do Borovo Sela, odakle je to oružje dolazilo?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Dolazilo je preko iz Srbije, preko Dunava.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: I kad je oružje prešlo Dunav, kako je bilo raspodeljeno. Šta je tačno dolazilo i na koji način je deljeno?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Dolazilo je kamionima, bila su skladišta u selu i onda su pripadnici teritorijalne odbrane iz sela koja su van Borova Sela dolazili u Borovo Selo, preuzimali oružje i odvozili ga u svoje selo.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Da li je oružje koje je stizalo bilo u sanducima ili pojedinačno?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Da, u sanducima.
TUŽILAC UERC-RECLAF – PITANJE: Da li je na sanducima nešto pisalo na osnovu čega se moglo zaključiti o poreklu tog oružja?
SVEDOK C-013 – ODGOVOR: Da, to je bilo vojno naoružanje JNA."
(Izvor: "svedoci Ivo Šimunović; C-013-29. januar 2003." Fond za humanitarno pravo, Beograd; str. 735-736); stranica posjećena 28. 6. 2026.; http://www.hlc-rdc.org/Transkripti/Milosevic/Transkripti/Transkripti%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20Milosevicu%20%2830%29/Transkript%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20Milosevicu%20-%2029.%20januar%202003..pdf)
Ove navode potvrdio je u svome govoru u Glini, 20. ožujka 1995. godine i četnički vojvoda Vojislav Šešelj, koji tamošnjim Srbima otvoreno govori o tijesnoj suradnji s Miloševićem u agresiji i naoružavanju njegovih četnika i srpskog stanovništva u Hrvatskoj, posebice Borovu Selu. (Video): "Vojislav Seselj govor u Glini 1995.";
Uklopimo li u opću sliku onoga što se događalo u kriznim područjima Hrvatske u razdoblju 1990/91. godine navode iz knjige Aleksandra S. Jovanovića, ovo svjedočenje iz Den Haaga i dodamo li tomu argumentaciju što ju donosi Fond za humanitarno pravo iz Beograda u svom dokaznom materijalu "Dosije: JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH" (Beograd, lipanj 2018.; autorica: Jovana Kolarić, urednica: Ivana Žanić; dostupno na: https://www.hlc-rdc.org/publikacije/dosije-jna-u-ratovima-u-hrvatskoj-i-bih/), istina izlazi na vidjelo sama po sebi i tu nema nikakvih dilema. Sve se zna i sve je savršeno jasno.
Laž je da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj, kao što je laž da su bili "izbačeni iz hrvatskog Ustava" iz 1990. godine - njihov se "problem" sastojao u tomu što su se nakon desetljeća povlaštenosti u komunističkom sustavu uplašili od gubitka tog privilegiranog položaja. Oni su već 28. veljače 1989. godine na velikom skupu mržnje i šovinizma u Kninu (gdje ih se okupilo oko 5000) hrvatskom narodu dali do znanja što su im ciljevi. Već koji mjesec kasnije - dakle, 1989. godine! - po Hrvatskoj su na mitinzima izvikivali: "Ovo je Srbija!"; "Ne damo te zemljo obilića, ne damo te bez krvoprolića!"; "Srbija je triput ratovala i opet će ako bude sreće!", "Slobo - slobodo!", "Živeo Milošević!" - uz nezaobilaznu četničku simboliku i ugošćavanje svoje četničke subraće iz Srbije, BiH i Crne Gore.
Uostalom, kakva je to "ugroženost" građana koji se ničim izazvani naoružavaju, pucaju na policiju, civile i novinare, onemogućavaju promet i normalan život, masovno šire mržnju na skupovima, defiliraju s dugim cijevima i prijete ratom, a na svaki pokušaj političkog dogovora odgovaraju bahato i arogantno, uvredama i odbijanjem dijaloga s onima koji ih tobože "ugrožavaju"!?
Ništa nije počelo formiranjem HDZ-a, Specijalne policije RH, ustrojem Zbora narodne garde niti Općenarodnim referendumom o samostalnosti Republike Hrvatske, pa ni donošenjem hrvatskog Božićnog ustava (22. prosinca 1990. godine). Sve to ima svoju genezu, a uzroci su problema u Beogradu, a ne u Zagrebu - započelo je "Memorandumom" SANU 1986. godine i osvajačkim planovima ekstremnog dijela Srba, njihovih akademika, političara, književnika i crkvenih ljudi koji su od Jugoslavije pokušali stvoriti "Veliku Srbiju". Sve što je Hrvatska poduzela, bila je samo reakcija nacionalno svjesnih hrvatskih ljudi - intelektualaca, istaknutih političara i širokih slojeva naroda i građana, na izravnu ugrozu s istoka koja je započela već 28. veljače 1989. godine serijom huškačkih srpskih mitinga, nastavila se balvan-revolucijom i naoružavanjem Srba u kriznim područjima, teritorijalnim cijepanjem Hrvatske i na kraju oružanom agresijom (uz oslonac na Srbiju, Crnu Goru i "JNA") s pokušajima istrebljenja svega što nije srpsko i stvaranja srpske paradržave na hrvatskoj zemlji.
U tom kontekstu, krvavi zločin nad dvojicom hrvatskih mladića u Vukovaru od 2. srpnja 1991. godine, samo je neumitni, logični slijed postupaka mržnjom pomračenih umova u čijoj je vizuri svaki Hrvat po rođenju zločinac - i ubiti ga nije nikakvo nedjelo, nego hvale vrijedan "patriotski čin". Zločinaca poput Slobodana Jurišića - pa čak i gorih - bilo je tih 90-ih godina prošlog stoljeća među Srbima na tisuće. I malo je onih koje je poslije rata stigla zaslužena kazna, što je gorka i bolna nepravda prema žrtvama i njihovim preživjelim srodnicima, ali i veliko poniženje za cijeli hrvatski narod.
Zlatko Pinter/PDN
