Bitka na Ljubovu – prvo veliko vatreno krštenje „Crnih mambi“

Dok su se u Zagrebu donosile ključne političke odluke, na ličkom se kršu vodila borba za opstanak. Prijevoj Ljubovo, na prometnici koja povezuje Gospić i Titovu Korenicu, imao je izniman strateški značaj. Ovladavanje tom komunikacijom omogućilo bi pobunjenicima presijecanje Like na dva dijela i ozbiljno ugrozilo obranu hrvatskog teritorija.

Radi zaštite hrvatskog stanovništva i osiguranja prometnice, Vrhovno zapovjedništvo je 23. lipnja 1991. u Gospić uputilo borbenu skupinu od stotinjak pripadnika 1. pješačke bojne 2. „A“ gardijske brigade Zbora narodne garde. Bila je riječ o vrhunski obučenim gardistima, većinom pristiglima iz specijalnih postrojbi MUP-a iz Rakitja, Kumrovca i Vinice, pod zapovjedništvom Mate Obradovića. Upravo će ta postrojba ubrzo steći legendarni status pod nazivom „Crne mambe“. Njihova baza nalazila se na farmi Okružnog zatvora u naselju Ljubovo, u dolini ispod okolnih uzvisina.

U rano, maglovito jutro 30. lipnja varljivu tišinu prekinuo je iznenadni napad. Domaći velikosrpski pobunjenici, potpomognuti naoružanim skupinama iz okolnih sela, iskoristili su gustu maglu i dominantne položaje na brdima iznad farme te otvorili snažnu vatru iz teških strojnica i automatskog oružja. Posebno razorno djelovali su ručni raketni bacači 90 mm „Osa“ i 64 mm „Zolja“, kojima su gađani objekti u kojima su bili smješteni hrvatski gardisti.

Napadači su računali da će iznenađenjem, brojčanom i taktičkom prednošću slomiti otpor hrvatskih branitelja. Umjesto toga naišli su na odlučan odgovor. Zbog konfiguracije terena gardisti su mogli učinkovito uzvratiti vatru sa samo tri od ukupno šest obrambenih punktova, što znači da je glavninu neprijateljskog udara odbijalo svega desetak ljudi. Unatoč tomu, preciznom i snažnom vatrom uspjeli su zaustaviti napad i unijeti pomutnju u neprijateljske redove.

Borba je trajala gotovo tri sata. Kada se jutarnja magla razišla, a zamijenila ju kiša, hrvatski su gardisti postupno preuzeli inicijativu. Suočeni s neočekivano čvrstim otporom, pobunjenici su se povukli prema okolnim brdima.

Izviđanjem terena nakon bitke pronađene su ručno izrađene protupješačke mine (PROM), tragovi krvi i odbačeni sanitetski materijal, što upućuje na to da je napadač pretrpio gubitke, premda njihov broj nije poznat. S hrvatske strane nije bilo poginulih, dok je šest gardista lakše ranjeno.

Bitka na Ljubovu posebno je značajna i zbog ponašanja Jugoslavenske narodne armije. Tijekom trosatnog napada postrojba JNA jačine satnije, raspoređena uz samu cestu u neposrednoj blizini hrvatskih položaja, nije poduzela nikakvu akciju. Umjesto da spriječi napad ili pokuša razdvojiti sukobljene strane, ostala je potpuno pasivna promatrajući djelovanje pobunjenika.

Istoga dana uslijedio je i propagandni pokušaj prikrivanja neuspjeha napada. Radio Knin, pod nadzorom Milana Martića, objavio je lažnu vijest da je na Ljubovu poginulo trideset pripadnika hrvatskog MUP-a. Pokazalo se da nijedna od tih tvrdnji nije odgovarala stvarnom stanju na bojištu. Gardisti 2. „A“ brigade ZNG uspješno su obranili položaje bez ijednog poginulog.

U službenoj monografiji 2. gardijske brigade „Gromovi“ o sukobu na Ljubovu zapisano je:

„Varljiva sigurnost razbijena je maglovitog jutra, 30. lipnja 1991. Domaći pobunjenici podmuklo su napali farmu na Ljubovu. Vatrom teških strojnica, automatskim puškama i lakim protuoklopnim sredstvima, ručnim raketnim bacačima 90 mm Osa i 64 mm Zolja zasuli su položaje gardista i objekte na farmi. Neprijatelj je računao na iznenađenje i laku pobjedu. Međutim, gardisti 1. pješačke bojne uzvratili su žestokom vatrom koja je napravila pomutnju i paniku u njihovim redovima. Maglu je zamijenila kiša, a s njom se povećao pritisak hrvatskih vojnika na napadače. Nakon trosatne borbe gardisti su odbili napad. Neprijatelj se povukao u brda. Nije poznato koliki su bili neprijateljevi gubici, dok su gardisti imali šestoricu lakše ranjenih.“

Predsjednik Udruge ratnih veterana „Crne mambe“, Ivica Šafarić – Ninja, prisjetio se događaja toga jutra:

„To je stvarno bilo vatreno krštenje. Nema što nisu ispucali na nas. Praktično su nam iznad glave fijukali meci i protuoklopne granate. Napali su nas iznenada, prikriveni maglom, s brda, dok smo mi bili u dolini. Imali su sve taktičke prednosti, ali ih nisu iskoristili. Uzvratili smo istom mjerom. Od naših šest punktova samo su tri mogla djelovati, pa nas je možda desetak zapravo odbilo cijeli napad. Nakon borbe odmah smo krenuli u izviđanje i pronašli tragove krvi, dosta otvorenog sanitetskog materijala i ručno izrađene PROM mine. Kolike su njihove žrtve bile, možemo samo nagađati. Zanimljivo je da JNA tijekom cijelog napada nije poduzela apsolutno ništa.“

Nakon uspješne obrane Ljubova pripadnici 2. „A“ gardijske brigade nastavili su izvršavati svoje zadaće na ličkom bojištu. Međutim, samo nekoliko dana poslije pobunjenici su organizirali veliku zasjedu u kojoj su poginuli Ivica Kolar i Pero Juriša – prve poginule „Crne mambe“ – dok je više njihovih suboraca ranjeno. Time je započelo jedno od najtežih razdoblja ratnog puta postrojbe koja će tijekom Domovinskog rata steći ugled jedne od najelitnijih hrvatskih gardijskih postrojbi.