Istine o Domovinskom ratu o kojima se rijetko govori: 10 činjenica i 7 laži koje mijenjaju sliku rata

Više od tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata politički vrh Srbije i dalje ne prestaje s optužbama protiv Hrvatske, pokušavajući reinterpretirati događaje iz devedesetih i promijeniti narativ o ratu. Umjesto suočavanja s činjenicama o agresiji, razaranju hrvatskih gradova i tisućama ubijenih civila i branitelja, iz Beograda se sve češće plasira teza da je rat u Hrvatskoj bio „građanski sukob“. Takva retorika mnogima u Hrvatskoj predstavlja pokušaj povijesnog revizionizma – strategiju kojom se agresija pokušava relativizirati, a odgovornost prebaciti na žrtvu.

Domovinski rat nije bio građanski rat. Bio je obrambeni rat za opstanak hrvatske države i njezinih građana.

Raspad Jugoslavije početkom devedesetih otvorio je prostor za realizaciju velikosrpske politike koja je imala jasan cilj – stvaranje teritorijalno proširene srpske države.

U Hrvatskoj je taj proces započeo 1990. godine: tzv. balvan revolucijom u Lici i Dalmaciji, organiziranjem pobune dijela srpskog stanovništva, proglašenjem tzv. SAO Krajine i uključivanjem Jugoslavenske narodne armije u sukob

• Karta glavnih bojišnica i okupiranih područja Hrvatske tijekom Domovinskog rata 1991.–1995. Veliki dijelovi Hrvatske bili su okupirani tijekom agresije JNA i srpskih paravojnih snaga sve do vojno-redarstvenih operacija 1995. godine.

Hrvatska u tom trenutku praktički nije imala vojsku. Državu su branili policajci, dragovoljci, HOS-ovci i tek formirane postrojbe Hrvatske vojske.

Nasuprot njima stajala je JNA – jedna od najjačih vojnih sila tadašnje Europe.

Agresija na Hrvatsku brzo je prerasla u rat protiv gradova i civilnog stanovništva.

Granatirani su Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Zadar, Šibenik, Karlovac, Sisak,  Vinkovci, Pakrac. Lipik i još mnogo hrvatskih sela i gradova

Grad Vukovar gotovo je potpuno razoren nakon tromjesečne opsade, a nakon pada grada počinjeni su teški ratni zločini nad zarobljenicima i civilima.

Istodobno su se dogodili brojni masakri nad civilnim stanovništvom poput Škabrnje, Saborskog, Lovas, Voćin, Dalj, te još u mnogim mjestima.

Ti događaji ostali su trajni simbol brutalnosti rata.

U svibnju 1995. srpske snage iz tzv. Republike Srpske Krajine ispalile su rakete „Orkan“ na Zagreb.

Pogođeni su Trg bana Jelačića, dječja bolnica, tramvaji i prometnice

Napad nije imao vojni cilj i bio je napad na civile u glavnom gradu Hrvatske.

Za taj zločin Haški tribunal osudio je Milana Martića.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je niz političkih i vojnih vođa srpske pobune.

Među njima su Milan Martić, Milan Babić, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kao jedni od jačih agresorskih vođa.

U presudama je utvrđeno postojanje organiziranog projekta etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva.

Ipak, unatoč brojnim presudama pojedincima, Srbija kao država nikada nije formalno osuđena za agresiju na Hrvatsku, što i danas izaziva osjećaj nepravde među žrtvama rata.

Nakon četiri godine okupacije gotovo trećine teritorija Hrvatske, Hrvatska je 1995. pokrenula vojno-redarstvenu operaciju Oluja.

Operacija je trajala samo nekoliko dana i rezultirala je oslobađanjem većine okupiranog teritorija.

Godinama se pokušavala nametnuti teza da je Oluja bila „udruženi zločinački pothvat“.

Međutim, Žalbeno vijeće ICTY-a 2012. godine oslobodilo je hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača svih optužbi, zaključivši da takav plan nije postojao.

Nakon završetka rata Hrvatska je donijela Zakon o općem oprostu kako bi omogućila stabilizaciju države i povratak života na ratom pogođenim područjima.

Međutim, mnogi branitelji i obitelji žrtava smatraju da su tim zakonom mnogi sudionici pobune izbjegli kaznenu odgovornost.

Istodobno brojni ratni zločini još uvijek nisu procesuirani, a sudbina mnogih nestalih osoba ostaje neriješena.

1. Hrvatska je bila međunarodno priznata država
Republika Hrvatska međunarodno je priznata 15. siječnja 1992.

2. JNA je sudjelovala u napadima na Hrvatsku
Jugoslavenska narodna armija sudjelovala je u opsadama hrvatskih gradova.

3. Okupirana je gotovo trećina teritorija Hrvatske
Do kraja 1991. godine pod okupacijom je bilo oko 30 % teritorija.

4. Sustavno su razarani gradovi
Vukovar, Dubrovnik, Osijek i brojni drugi gradovi bili su mjesecima granatirani.

5. Počinjeni su masovni ratni zločini nad civilima
Škabrnja, Saborsko, Lovas i Ovčara samo su neki od primjera.

6. Haški tribunal osudio je vođe srpske pobune
Više političkih i vojnih lidera osuđeno je za ratne zločine.

7. Raketiran je Zagreb
1995. raketama su napadnuti civilni ciljevi u glavnom gradu.

8. Operacija Oluja oslobodila je okupirani teritorij
Time je slomljen pobunjeni režim tzv. Republike Srpske Krajine.

9. ICTY je odbacio tezu o udruženom zločinačkom pothvatu
Generali Gotovina i Markač pravomoćno su oslobođeni.

10. Hrvatska je vodila obrambeni rat
Cilj je bio obrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta države.

1. „Domovinski rat bio je građanski rat“
Činjenice pokazuju da su u sukob bile uključene Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne formacije, uz političku potporu režima u Beogradu. Rat je započeo pobunom i oružanom agresijom na teritorij Republike Hrvatske.

2. „Hrvatska je započela rat“
Prvi veći sukobi počeli su nakon pobune srpskih struktura i događaja poput Pakraca, Plitvica i Borova Sela 1991., dok Hrvatska tada još nije imala ni formiranu vojsku.

3. „Oluja je bila etničko čišćenje“
Operacija Oluja bila je vojno-redarstvena operacija oslobađanja okupiranog teritorija. Žalbeno vijeće Haškog suda 2012. zaključilo je da nije postojao udruženi zločinački pothvat hrvatskog državnog vrha.

4. „Hrvatska vojska bila je fašistička ili ustaška“
Hrvatska vojska bila je regularna vojska međunarodno priznate države. Nije postojala službena ideološka doktrina niti sustav koji bi promovirao takvu ideologiju.

5. „Srbi su masovno protjerani iz Hrvatske“
Dokumenti pokazuju da je vodstvo tzv. Republike Srpske Krajine organiziralo evakuaciju stanovništva prije ulaska Hrvatske vojske tijekom operacije Oluja.

6. „Zločini nad Hrvatima su izmišljeni ili preuveličani“
Brojni zločini nad civilima dokumentirani su i pred međunarodnim sudovima – uključujući Ovčaru, Škabrnju, Saborsko, Lovas i druga mjesta.

7. „Hrvatska je jednako odgovorna za rat kao i Srbija“
Hrvatska je branila svoj teritorij i suverenitet, dok su pobunjene snage i JNA okupirale gotovo trećinu teritorija države.

Danas je Hrvatska demokratska država u kojoj srpska nacionalna manjina ima zajamčena politička i kulturna prava i više nego što treba.

Suživot između Hrvata i Srba moguć je, ali za to je potrebno sve što smo nabrojali. Priznavanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske i poštovanje njezina suvereniteta temeljni su uvjeti za izgradnju trajnog povjerenja i stabilnog suživota u hrvatskom društvu.

Ali on može biti stabilan samo ako se temelji na istini o prošlosti.

To uključuje priznanje agresije, isprika, žaljenje, otvaranje arhiva o nestalim osobama, procesuiranje ratnih zločina i poštovanje žrtava Domovinskog rata

Bez toga će Domovinski rat ostati otvorena rana hrvatskog društva, a istina o ratu predmet političkih manipulacija.

Domovinski rat bio je ključni trenutak u stvaranju moderne hrvatske države i borba za njezin opstanak. Unatoč brojnim pokušajima reinterpretacije i relativizacije događaja iz devedesetih, povijesne činjenice, dokumenti i presude međunarodnih sudova jasno pokazuju razliku između agresije i obrane. O istini o Domovinskom ratu mora se govoriti otvoreno i argumentirano, jer samo na temelju činjenica moguće je graditi trajni mir, međusobno poštovanje i stabilan suživot u budućnosti.