OTVORENO PISMO SRĐANU KOLARU

Poštovani "gospodine" Kolar,

vaše priopćenje o najavljenom koncertu Marka Perkovića Thompsona u Vukovaru ne može se čitati izvan povijesnog, moralnog i političkog konteksta grada kojemu se obraćate. A taj kontekst nije nastao na koncertima, nije nastao u pjesmama i nije nastao u hrvatskom sjećanju. Nastao je 1991. godine, u 87 dana opsade i okruženja, u razaranju, okupaciji, logorima, masovnim grobnicama i stratištima — na Ovčari, Veleprometu, Borovo Commerceu, u Borovu naselju, Sajmištu, Lušcu, Petrovačkoj doli i svim onim mjestima gdje je Vukovar krvario dok su se na njega obrušili JNA, četnici, srpske paravojne postrojbe i velikosrpska politika.

Vukovar je 87 dana bio pod opsadom i u okruženju. Grad je razaran danima i noćima, sustavno, nemilosrdno i ciljano. Branitelji i civili živjeli su pod granatama, bez sigurnosti, bez normalnog života, bez mogućnosti da zaštite djecu, starce, ranjenike i bolesne. Zato Vukovar nije običan grad u kojemu se olako dijele lekcije o „društvenoj atmosferi“. Vukovar je rana hrvatske slobode.

Zato je najmanje što bi svatko tko danas govori o „tenzijama“ u Vukovaru morao učiniti — najprije se pokloniti žrtvi Vukovara, jasno imenovati agresora, jasno imenovati zločin i jasno reći da su Vukovar razorile velikosrpska agresija, JNA, četničke i paravojne formacije. Bez te rečenice svako pozivanje na mir, dijalog i suživot zvuči prazno. Još gore, zvuči kao politička formula kojom se od žrtve traži da šuti kako se ne bi uznemirila politika koja nikada do kraja nije priznala težinu onoga što se dogodilo.

Vi u priopćenju upozoravate na „visoki sigurnosni i društveni rizik“. A gdje je bilo to upozorenje kada je Vukovar gorio? Gdje je bila ta briga za „društvenu atmosferu“ dok su ljudi odvođeni iz vukovarske bolnice? Gdje je bila zabrinutost za „međuljudske odnose“ kada su civili i branitelji završavali na Ovčari, u logorima u Srbiji, u podrumima, jamama i masovnim grobnicama? Gdje je bio glas protiv mržnje kada su se po okupiranom Vukovaru podizali moral i slavlje srpskim vojnicima, dok su hrvatske obitelji oplakivale nestale, ubijene i odvedene?

Danas se problematizira hrvatski koncert u hrvatskom Vukovaru, a desetljećima se pokušava prešutjeti da su nakon pada grada četničke i srpske snage slavile okupaciju. U javnom prostoru ostalo je zabilježeno kako su Nada Topčagić i Era Ojdanić pjevali pred četnicima i srpskim vojnicima u okupiranom Vukovaru, podižući moral onima koji su došli u razoreni grad nakon njegove kalvarije. Tada, očito, mnogima nije smetala „društvena atmosfera“. Tada se nije govorilo o smirivanju tenzija. Tada se nije pitalo vrijeđa li to obitelji ubijenih, nestalih, silovanih, zatočenih i protjeranih Hrvata.

Danas, više od tri desetljeća poslije, još uvijek tražimo nestale. Još uvijek obitelji čekaju kost, križ, grob i istinu. Još uvijek se na Petrovačkoj doli, nekadašnjem odlagalištu otpada, pronalaze posmrtni ostaci žrtava Domovinskog rata. Zar postoji veća sramota za jednu državu, za jedno društvo i za sve one koji znaju, a šute, od činjenice da se hrvatske žrtve traže među otpadom? I zar nakon toga itko iz političkog kruga koji nikada nije prošao jasnu katarzu ima moralno pravo Vukovaru objašnjavati što je dostojanstvo?

"Gospodine" Kolar, prije nego što progovorite o „tenzijama“, odgovorite Vukovaru: jeste li ikada položili vijenac Martini Štefančić, djevojčici od četiri i pol godine, ubijenoj u Borovu Selu u ožujku 1992., kada ondje više nije bilo borbi oko grada, nego okupacijska vlast i lokalne srpske strukture? Jeste li ikada izgovorili njezino ime bez zadrške, bez relativizacije i bez političkog „ali“?

Jeste li ikada položili vijenac Igoru Kačiću, šesnaestogodišnjem dječaku, najmlađoj žrtvi Ovčare? Jeste li ikada pred hrvatskom javnošću rekli da su i Martina i Igor lice one istine koju SDSS najradije preskače kada govori o Vukovaru? Dok to ne učinite, vaše riječi o miru zvuče kao hladna politička fraza. Vukovar ne treba fraze. Vukovar traži istinu, pijetet i poklon pred žrtvom.

Vi govorite o mogućim podjelama. A zar nije podjela kada se 17. studenoga, uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, godinama gradi posebna tradicija puštanja vijenca u Dunav za srpske žrtve koje su stradale u napadu na Vukovar — dok se istodobno u tom istom gradu još uvijek traže nestali Hrvati, dok nisu rasvijetljeni svi zločini i dok brojne obitelji još uvijek čekaju istinu, kosti i grob svojih najmilijih? Nitko razuman ne osporava pravo svake nevine žrtve na pijetet, bez obzira na nacionalnost. Ali Vukovar nije mjesto na kojem se smije izjednačavati žrtva i agresor, niti se 17. studenoga smije pretvarati u paralelni politički ritual koji relativizira ono što se dogodilo 18. studenoga 1991.

Ako je pijetet iskren, zašto se jasno ne kaže tko je napao Vukovar? Ako je suživot iskren, zašto se ne stane u Kolonu sjećanja bez uvjeta i bez političke režije? Ako je mir iskren, zašto se ne počne od istine, od Ovčare, od Veleprometa, od Borovo Commercea, od Petrovačke dole, od logora, od nestalih, od imena počinitelja i od pitanja gdje su posmrtni ostaci onih koje Hrvatska još uvijek traži?

I zato, "gospodine" Kolar, jedno pitanje mora biti postavljeno javno: je li se 1991. pucalo iz kuće vaše obitelji na hrvatske redarstvenike, kako se to godinama tvrdilo u političkom prostoru? Ako nije — recite jasno, odlučno i dokumentirano. Ako za takvu tvrdnju postoje dokazi, Vukovar ima pravo znati istinu. Ne zato da bi se bilo koga progonilo po nacionalnosti, nego zato što u gradu žrtvi nema moralnog govora o miru bez suočavanja s ratnom istinom.

Vaša stranka i politički krug kojem pripadate često govore o pravima. Prava postoje. Hrvatska država ih jamči. Srpska nacionalna manjina ima predstavnike, vijeća, medije, kulturne institucije, financiranje, politički prostor i zastupljenost o kojoj Hrvati u okupiranom Vukovaru 1991. nisu mogli ni sanjati. Tada nije bilo „suživota“ za Hrvate. Nije bilo prava na dom, pravo na jezik, pravo na crkvu, pravo na sigurnost, pravo na život. Bilo je protjerivanje, zatvaranje, batinanje, silovanje, ubojstvo i nestanak.

Zato je krajnje licemjerno da SDSS, politička struktura koja desetljećima živi od manjinske pozicije, državnog proračuna i političke trgovine s velikim strankama, sada Vukovaru drži lekcije o dostojanstvu. Kada treba biti uz HDZ — tu ste. Kada treba biti politički koristan SDP-u — tu ste. Kada treba glumiti žrtvu — tu ste. Kada treba jasno izgovoriti punu istinu o velikosrpskoj agresiji, četnicima, JNA, logorima i nestalima — tada nastupa muk, uvijanje i politička magla.

Vukovar nije grad kojemu treba tutor. Vukovar nije grad kojemu SDSS treba određivati tko smije pjevati, tko smije doći, tko smije obilježavati i što je „opravdano“. Vukovar je grad hrvatske žrtve, hrvatske obrane i hrvatske slobode. U tom gradu hrvatski narod ima pravo na pjesmu, pravo na okupljanje, pravo na sjećanje i pravo na dostojanstvo. To pravo nije poklonjeno. To pravo je plaćeno krvlju.

Ako netko danas podiže tenzije, onda ih ne podiže pjesma. Tenzije podiže politika koja se javlja tek onda kada treba problematizirati hrvatski skup, hrvatskog pjevača ili hrvatski simbol. Tenzije podiže SDSS kada se ponaša kao dežurni korektor hrvatskog pamćenja. Tenzije podiže Milorad Pupovac i njegov politički aparat svaki put kada žrtvu Vukovara pretvara u prostor za političku trgovinu, moralno dociranje i proračunski održavanu politiku SDSS-a.

Poruka HDZ-u također mora biti jasna: dosta je političke trgovine s onima koji Vukovar koriste kao pozornicu za relativizaciju. Dosta je popuštanja zbog saborskih ruku, koalicijskih matematika i lažnog mira koji se uvijek lomi preko hrvatskih žrtava. Hrvatska država ne smije biti talac politike koja uživa sva prava Republike Hrvatske, a istodobno se ne usuđuje do kraja izgovoriti istinu o agresiji na tu istu Republiku Hrvatsku.

Poruka SDSS-u još je jednostavnija: pravo na glas ne znači pravo na moralno preodgajanje žrtve. Prije nego što Vukovaru dijelite lekcije o miru, dođite pred žrtve. Dođite pred Ovčaru. Dođite pred Velepromet. Dođite pred Borovo Commerce. Dođite pred Memorijalno groblje. Dođite pred Petrovačku dolu. Dođite pred obitelji nestalih. Recite jasno tko je napao Vukovar. Recite jasno tko je razorio grad. Recite jasno tko je odvodio ljude. Recite jasno da je velikosrpska politika bila zločinačka politika. Recite gdje su nestali, ako itko u vašim krugovima zna. Zatražite oprost bez „ali“, bez uvjeta i bez političkog računa.

Tek tada će vaše riječi o miru imati težinu.

Do tada, Vukovar ima pravo na svoju pjesmu, na svoje dostojanstvo, na svoj pijetet i na svoje hrvatsko sjećanje. I nitko tko nije do kraja raščistio s nasljeđem velikosrpske agresije nema moralno pravo određivati Vukovaru što smije osjećati, što smije pjevati i kako smije živjeti svoju slobodu.

Vukovar nije zaboravio.

I neće.

Dražen Šemovčan Šeki, dragovoljac Domovinskog rata