Politička odgovornost za iskrivljavanje istine i očuvanje dostojanstva Domovinskog rata

U društvima koja su prošla kroz rat, istina nikada nije samo povijesna činjenica. Ona je temelj identiteta, kolektivne memorije i moralne obnove zajednice. U hrvatskom slučaju, istina o Domovinskom ratu ima dodatnu težinu jer se ne odnosi samo na prošlost, nego i na sadašnjost i budućnost političkog i društvenog razvoja države. Upravo zato politička odgovornost za iskrivljavanje istine ne smije ostati apstraktan pojam, već mora postati mjerljiva kategorija unutar demokratskog poretka.

Politički akteri raspolažu znatno većim komunikacijskim kapacitetima od običnih građana. Njihove izjave, interpretacije i javni nastupi oblikuju dominantne narative. Kada se istina svjesno relativizira, prešućuje ili zamjenjuje poluistinama, posljedice ne ostaju na razini retorike – one se prelijevaju u obrazovni sustav, medijski prostor i zakonodavne politike. Time se dugoročno potkopava vjerodostojnost države i slabi povjerenje građana u institucije.

Iskrivljavanje istine o Domovinskom ratu često se manifestira kroz pokušaje izjednačavanja agresora i žrtve, zamagljivanje uzroka sukoba ili selektivno isticanje pojedinih događaja bez šireg konteksta. Takvi pristupi ne predstavljaju akademsku raspravu, nego politički motiviranu konstrukciju koja ima za cilj redefinirati karakter rata. Kada politički vrh tolerira ili potiče takve narative, on izravno sudjeluje u procesu povijesnog revizionizma.

Odgovornost politike ne završava na razini deklarativne osude laži. Ona uključuje aktivno stvaranje okvira u kojem se istina štiti kroz zakonodavstvo, obrazovne programe i institucionalnu praksu. Država koja ne ulaže sustavno u dokumentiranje ratnih zbivanja, očuvanje arhivske građe i znanstvena istraživanja ostavlja prostor manipulacijama. U takvom vakuumu, laž postaje konkurentna istini.

Posebno je osjetljivo pitanje odnosa prema hrvatskim braniteljima. Oni nisu simbolički alat, nego živi svjedoci povijesti. Kada se njihova iskustva marginaliziraju ili se dovode u pitanje bez ozbiljnog i argumentiranog pristupa, šalje se poruka da žrtva nije vrijedna poštovanja. To ne predstavlja samo moralni problem, već i sigurnosni izazov jer društvo koje gubi osjećaj za pravednost postaje podložno radikalizaciji i unutarnjim podjelama.

Politička odgovornost podrazumijeva i osobnu dimenziju. Dužnosnici koji javno iznose neistinite tvrdnje trebali bi snositi jasne političke posljedice. U razvijenim demokracijama takvo ponašanje dovodi do ostavki ili gubitka povjerenja birača. U hrvatskom kontekstu taj standard još uvijek nije dovoljno snažno ukorijenjen. Često se laž relativizira kao „drugačije mišljenje“, iako između mišljenja i provjerljive činjenice postoji jasna razlika.

Mediji u tom procesu imaju dvostruku ulogu. S jedne strane, mogu djelovati kao korektiv politike, a s druge, mogu postati instrument širenja iskrivljenih narativa. Kada politika i dio medija djeluju u sinergiji, nastaje informacijski prostor u kojem se istina razvodnjava, a građani gube orijentire. U takvim okolnostima, braniteljske udruge, neovisni istraživači i civilno društvo često ostaju posljednja linija obrane povijesne istine.

Ne može se govoriti o pomirbi bez istine. Pomirba koja se temelji na lažnim pretpostavkama nije stabilna, nego prividna. Ona prije ili kasnije proizvodi nove sukobe jer potiskuje, umjesto da razriješi, temeljne uzroke nesuglasica. Zato je inzistiranje na istini o Domovinskom ratu preduvjet svake ozbiljne politike pomirenja.

Politička odgovornost za iskrivljavanje istine mora se shvatiti kao pitanje nacionalne sigurnosti i dugoročne stabilnosti. Država koja ne štiti vlastitu povijesnu istinu postupno gubi kapacitet da štiti i svoje interese. U tom smislu, borba za istinu nije ideološka, nego državotvorna zadaća.

Istina o Domovinskom ratu nije teret koji treba „olakšati“ reinterpretacijama, nego temelj na kojem se gradi samopouzdano društvo. Političari koji toga nisu svjesni ili to svjesno ignoriraju snose odgovornost ne samo prema prošlim generacijama, nego i prema onima koje dolaze. Očuvanje istine stoga nije pitanje nostalgije, već strateški imperativ.

AUTOR: Kristijan Fereža / PHB