31. svibnja 1854. umro Vatroslav Lisinski – skladatelj prve hrvatske opere, ‘Ljubav i zloba’

Tko je domoljub Ignac Fuchs?

Na današnji dan 1854. umro je Ignac Fuchs – Hrvat koji je u hrvatskoj povijesti zapamćen kao skladatelj prve hrvatske opere – Ljubav i zloba.  Smatra se utemeljiteljem moderne hrvatske opere, solo pjesme, zborske i orkestralne glazbe.
Umro je u Zagrebu, u Jurjevskoj ulici s nepunih 35 godina. Njegova smrt nije imala velikoga odjeka u hrvatskoj javnosti, zabilježene su manje vijesti u nekoliko novina te skromni ispraćaj. Na Rokovo groblje ispratila ga je obitelj i četiri pjevača koja su pjevala nadgrobnicu (Svaki čovjek mora umrijeti) koju je sam skladao za svoj sprovod. Bez nekrologa i poznatih osoba.

Ignac Fuchs rođen je 8. srpnja 1819. u Zagrebu. Tu je završio osnovnoškolsko i srednje školsko obrazovanje kao i studij filozofije (1840.) i prava (1842.) na Kraljevskoj akademiji znanosti. Glazbu počinje učiti na privatnim podukama u 3. ili 4. razredu gimnazije te pokazuje veliki talent.

Kad te prijatelj nagovori

Njegov prijatelj Albert Štriga, poduzetni ilirac, nagovora ga da počne pisati obrade pjesama za zbor i orkestar te na vođenje zbora Prvog ilirskog glazbenog društva koje je osnovano  u okviru ilirskog pokreta. Tako 1841. sklada svoje prvo djelo: budnicu Iz Zagorja od prastara čiji je tekst napisao Pavao Štoos. Poslije su pjesmi  dodani novi stihovi koje je napisao Dimitrije Demeter te je danas poznata pod nazivom Prosto zrakom ptica leti.

Prva nacionalna opera – nacionalni bestseler

S 27 godina, bez ikakva obrazovanja u skladanju opera,  sklada operu Ljubav i zloba koja je praizvedena  28. ožujka 1846. i koja je doživjela senzacionalan nacionalni uspjeh, a njezin autor stekao veliki ugled. Književni prilog Novina Horvatzkih Danica operi je posvetila dva broja, 14. i 15. Nijedan događaj u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda nije u Danici imao takvu razglašenost u javnosti. Bilo je to veliko ohrabrenje narodu koji se borio za vlastiti opstanak, jezik, knjigu te kulturne, prosvjetne, gospodarske i političke ustanove. Stvaranje opere na narodnome jeziku imalo je ne samo glazbenu već i značajnu političku ulogu te je Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja koja je u to vrijeme imala operu na nacionalnom jeziku (među Slavenima prva). U mjesec dana izvedena je sedam puta. Jedna od zanimljivosti je da nije sačuvan plakat za praizvedbu opere, već samo plakat za reprizu od 29. ožujka 1846.

Na krilima uspjeha do Praga

Budući da Fuchs nije imao adekvatnu naobrazbu, jer je Zagreb toga doba imao samo trogodišnju školu Glazbenog zavoda, njegov prijatelj Štriga pokreće akciju skupljanja sredstava za njegov odlazak u Prag. Sačuvan je popis od 75 ljudi, tadašnjih uglednika, intelektualaca, iliraca koji su dali svoju donaciju za njegov odlazak u Prah. Odlazi u Prag na usavršavanje te planira upisati tamošnji konzervatorij. No to nije uspio jer je propisana dob za upis bila 20 godina (a on je imao 28). Upisuje se u Orguljašku školu, te privatno uči kompoziciju. Živi vrlo oskudno, više gladan nego sit. U Pragu je puno naučio i napisao puno kompozicija, ali u Zagreb se 1850. vraća bez diplome. Tu situaciju pogoršava i čas u koji se vraća, to je vrijeme Bachova apsolutizma, germanizacije, ilirci su se povukli, nitko zapravo više ne treba znanja koja je stekao.

Vatrena lisica

Dana 24. listopada 1849. godine Banskomu vijeću Ignac Fuchs uputio je službenu zamolbu za promjenom rođenoga prezimena u Lisinski. Molba mu je odobrena, 7. siječnja 1850., pa Ignac Fuchs (lat. ignis – vatra, njem. Fuchs – lisica) postaje Vatroslav Lisinski.

S obzirom da je nastao u kratkom razdoblju, njegov je glazbeni opus relativno je velik. Skladao je solo pjesme, zborove, balade, instrumentalne minijature – valcere, polke, koračnice, kola, uvertire, nekoliko komornih djela, dvije opere. Od 66 solo popijevaka koje su skladane na hrvatske, njemačke, češke i slovačke tekstove, sačuvano je njih 62. Osim nekoliko skladbi na vlastite tekstove, često je uglazbljivao tekstove poznatih književnika i pjesnika, svojih suvremenika (P. Preradovića, S. Vraza, I. Kukuljevića, P. Štoosa i drugih).

 „Nepoznat“

Budući da nije imao diplomu nije se mogao zaposliti ni u jednoj glazbenoj instituciji pa je radio volonterski u Glazbenom zavodu kao nadzornik školskih učionica te je obavljao i druge administrativne poslove. Pritisnut financijskim nedaćama, piše Matici ilirskoj da objavi njegove skladbe, ali bez pozitivnog ishoda. Okreće se pravnoj struci te piše molbu za mjesto „prislušnika kod Banskog stola“; na tom će mjestu raditi do smrti. U to će vrijeme napisati i molbu za obavljanje službe kotarskog aktuara, ali negativan odgovor nikada nije dobio jer je umro. Negativno rješenje njegove molbe, koje je stiglo nakon godinu i osam mjeseci, u proljeće 1855., vratilo se u uredski arhiv s oznakom »Nepoznat«.

O njegovoj situaciji možda najbolje govori vlastoručno pisani dokument u kojemu moli Kazališni odbor za posudbu 100 forinti za koje će založiti upravo partituru prve hrvatske opere Ljubav i zloba.

A Porin dobiva…

Porin je najpoznatija i najuglednija hrvatska glazbena nagrada koja se dodjeljuje iznimnim osobama u nekoliko kategorija. Jednako se zove i druga opera Lisinskoga, no on se njome za života nije proslavio. Počeo ju je pisati u Pragu, a dovršio ju je u Zagrebu 1851. Praizvedba je 40 godina nakon njegove smrti, 2. listopada 1897. godine na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu.

Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u ilirske arkade na Mirogoju, 1885. Tamo mu je uz bistu pogreškom uklesano ime: Vratoslav.

Gledajući život Vatroslava Lisinskog moglo bi se zaključiti da je bio nalik liku vremena u kojem je živio, romantičarskom liku/junaku: osjećajni intelektualac koji se sukobljava s društvom, neprihvaćen jer je drugačiji (kao dijete Lisinski je doživio nezgodu zbog koje je cijeli život šepao pa su mu se vršnjaci često rugali); ne može ostvariti svoje potencijale jer mu to okolina ne dopušta, ne može se oženiti djevojkom koju voli (imao je zaručnicu Hedvigu, ali njezin otac nije dopusti njihovo vjenčanje zbog njegove financijske situacije); umiru mladi i osamljeni, često boležljivi, osjetljivi, individualci.