Dan antifašističke borbe: Što se dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica prema svjedočanstvu Lojze Buturca? Sve laži o antifašizmu

Lojzo Buturac, povjesničar, crkveni glazbenik i građevinski inženjer umro je 9. kolovoza 2020. u Šišku u 96. godini života.

Priznanje “Za Crkvu i posvećenika”

Sisački biskup mons. Vlado Košić dodijelio je Buturcu najveće priznanje koje može dobiti vjernik katoličke Crkve: priznanje “Za Crkvu i posvećenika”.

Bila je to životna nagrada čovjeku koji je cijeli život, čak iu mraku i strahu komunizma kada je velika većina šutjela, posvetio borbi za istinu iz ljubavi prema njoj i svom hrvatskom narodu.

„Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavanje i proslavljati 22. lipnja, lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovice kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovice osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Rt i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajima oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu.

Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti? Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, kome se pripisuje osnivanje partizanskog odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvog dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašima), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju.

Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga ai radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema.

Međutim, problemi su nastali, i to vrlo ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu.

U večer istoga dana, te Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost iu prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“.

U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana pridružila im se i Nada Dimić. U Kolićevcu su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih je za mjesec dana skupilo desetak ustanika.

Međutim, tu su nakon mjeseca dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojim su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali su se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bio uvjet.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da vidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabne prestali donositi hranu.

Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobijediti i to na karlovačkom području i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno.

Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza saznao je da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20. rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo. To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, kome se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovice osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu pristupačnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi ​​je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjati neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita.

U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita. U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. spominje se samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine, ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knjizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36 (prikaz, ostalo). Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema Brezovice niti nikakve partizanskog odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19-godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrepštine, koje su nošene drugovima u Žabenskoj šumi. Iako je bila vrlo aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da se tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskog odreda.

Kad sve ovo znamo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini . Ne postoji nikakav razlog da laži koje nam je nametala komunistička vlast još i dalje podržavamo u državi koja je osudila zločine komunističkog poretka.

Zločine komunističkog poretka osudila je i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. proglasila je 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. godine.

Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi počinjenih zločina tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavne i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odredi prema našim prilikama.“

Lojzo Buturac

* Lojzo Buturac, povjesničar, crkveni glazbenik i građevinski inženjer umro je 9. kolovoza 2020. u Šišku u 96. godini života.

Buturac je rođen 4. veljače 1924. u Djedinoj Rijeci, župa Uzašašća Spasiteljeva u Ruševu, danas Požeška biskupija, kao dijete u roditelja Antuna i Franciske rođene Svoboda. Brat je svećenika i crkvenog povjesničara Josipa Buturca. Studirao je u Zagrebu gdje je i diplomirao građevinarstvo, a nakon studija 1955. godine dolazi u Sisak gdje ostaje do kraja života.

Kad su se u 2000. godini osnivala župna pastoralna vijeća, Buturac je među prvima izabran u ŽPV svoje župe, ali uskoro iu Župno ekonomsko vijeće. Kroz punih 12 godina (1992.-2004.), kod župnika Alojzija Petranovića, Buturac je u župnom uredu radio sve uredske poslove, kojom prilikom je i dopunio župnu spomenicu od 1964. do 2004. godine. Za Buturca se govorilo da ga je Bog obdario trima talentima i da on s tim talentima radi u korist crkvenih zajednica, a sve na slavu Božju. A talenti su: građevinar, crkveni glazbenik i crkveni pisac.

Znanje diplomiranog građevinskog inženjera stavio je na raspolaganje svim župama i samostanima u okolici Siska.

Kao građevinar u svoje slobodno vrijeme bio im je na usluzi. Osobito se angažirao u sisačkom naselju Galdovo i Župi sv. Josipa Radnika gdje je unutar desetljeća napravio izvedbene projekte za sve izgrađeno i skoro svaki dan bio je s radnicima na gradilištu. Drugo poznato mjesto za koje je izradio izvedbene projekte jest sisački Zeleni brijeg, tj. današnji pastoralni centar Svetog Kvirina, koji je jedno vrijeme služio i kao crkva.

Bio je stalni orguljaš u župi Pohoda BDM u Sisku gdje je djelovao 35 godina (1961.-1996.), a sve dok mu je to zdravlje dopuštalo svirao je mise u Domu umirovljenika u Sisku te filijalne kapele Sv. Ivana u Topolovcu.

Objavio je 16 knjiga i više stotina članaka uglavnom povijesnih tematika. Članke je objavio u Glasu Koncila, HK Reviji Marulić, kalendaru Danici, Križu ljubavi, Tkalčiću, Građevinaru, lokalnim listovima. Posljednje dvije knjige objavljene su u nakladi Sisačke biskupije, a govore o stradanju hrvatskog naroda i svećeništva na području Siska i Sisačke biskupije tijekom II. svjetskog rata. Bio je neumorni borac za dokazivanjem istine.

Godine 2011. Buturac je iz ruke sisačkog biskupa Vlade Košića primio papinsko priznanje „Za Crkvu i Prosvećenika“, najveće priznanje koje može dobiti vjernik laik.