KADA JE CESTA PREMA DUBROVNIKU NESTALA, OSTALO JE MORE: Ljudi i brodovi koji su održavali grad na životu

Kad je početkom listopada 1991. cestovna veza prema Dubrovniku presječena kod Slanoga, grad je ostao odsječen s kopna. More je već bilo pod blokadom Jugoslavenske ratne mornarice, pa plovidba prema Dubrovniku nije značila slobodan prolaz. Brodove se presretalo, pregledavalo i ograničavalo što smiju prevoziti. Pomorska veza postala je borba za svaki prolazak, pošiljku i putnika.

Slano: datum koji se u izvorima razlikuje

Dubrovačko-neretvanska policija i kronologije Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik bilježe da su tenkovi ušli u Slano 5. listopada 1991. i da je tada prekinuta posljednja kopnena veza. U memoarskom prikazu razvoja i prvih djelovanja HRM-a, umirovljeni kapetan bojnog broda Stjepan Bernadić navodi 7. listopada kao dan pada Slanoga i luke te prekida jedine kopnene veze. Te datume nije opravdano svesti na jedan bez dodatnog dokumenta koji bi razriješio razliku.

Pomorska blokada počela je još u rujnu. Zbog toga pad Slanoga nije stvorio novu, sigurnu liniju opskrbe, nego je Dubrovnik učinio još ovisnijim o brodovima. Veliki trajekti, među njima Liburnija i Slavija, bili su presretani, a roba koja nije bila na dopuštenim popisima mogla je biti oduzeta ili bačena u more.ePrvi dokumentirani pokušaj nije uspio

Prema Bernadićevu prikazu, admiral Sveto Letica 2. listopada 1991. usmeno je zapovjedio Odjelu za podvodna djelovanja HRM-a da morem preveze streljivo i lijekove iz Stona prema Dubrovniku. Prvi transport naišao je na protivničke patrolne brodove i raspao se. Od 14 gumenih brodova nijedan nije stigao na odredište, a devet ih je potopljeno; ostali su se nasukavali pojedinačno, ovisno o tome kamo su uspjeli stići.

Taj neuspjeh pokazao je da se pošiljke ne mogu samo ukrcati u Stonu i poslati ravno prema Dubrovniku. U Brocama na Pelješcu ubrzo je uspostavljena baza sa skladištem oružja, streljiva i drugog vojnog materijala, a organizirana je i služba motrenja. Broce su postale polazište za opskrbni lanac koji je koristio otoke kao međupostaju.

Dostupni objavljeni izvori precizno bilježe taj neuspjeli transport od 2. listopada, ali ne navode pouzdan datum prve uspješne plovidbe cijelom kasnijom rutom. Zato se neka druga plovidba ne može odgovorno proglasiti „prvom“.

Broce – Šipan – Dubrovnik

Ruta se postupno ustalila kao niz odvojenih dionica: teret se iz Broca čamcima prevozio do Luke Šipanske. Ondje su ga preuzimali otočani i pripadnici postrojbi te malim traktorima prebacivali preko Šipana, oko pet kilometara, do Suđurđa. Iz Suđurđa bi ga gliseri Odreda naoružanih brodova prevezli do Dubrovnika, najčešće prema Gružu ili uvali Lapad. Nije to bio jedan konvoj koji je bez prekida plovio od Pelješca do grada, nego organizirana smjena posada i prijevoza na moru i kopnu.

Pomorski diverzant Tihomir Luković, koji je sudjelovao u opskrbi iz Broca, prisjetio se da je prvi kretao malim gumenjakom kako bi provjerio prolaz. Ako je put bio prohodan, javljao je ostalima. Nakon što su ih s obale počeli gađati, plovidba se, kad god je bilo moguće, prebacivala u noć. Uobičajeno su tijekom noći izvodili dvije, a ponekad i tri ture do Šipanske Luke.

Teret je uključivao oružje, streljivo, mine, lijekove, vodu, klor za njezinu dezinfekciju, kvasac i brašno. Prevozili su i novine. Dio ratnog izdanja Slobodne Dalmacije stizao je u Dubrovnik s danom zakašnjenja, ali je stanovnicima donosio vijesti iz ostatka Hrvatske.

Od prvoga Svetoga Vlaha do noćnih vožnji

Dubrovački Odred naoružanih brodova razvijao se usporedno s ratom. Njegov prvi naoružani brod, Sv. Vlaho, zaplovio je 23. rujna 1991. u Rijeci dubrovačkoj. Brod Roby, dug 9,5 metara, bio je zaplijenjen kao krijumčarski brod, preuređen, oklopljen čeličnim pločama i naoružan mitraljezom Bren. Odred je do sredine listopada imao sedam brzih brodova, a početkom 1992. u njegovu sastavu bilo je 22 broda.

Sv. Vlaho nije bio isto što i prva uspješna opskrbna plovidba iz Broca. Muzejski prikaz navodi da je brod 9. listopada nasukan kod plaže Copacabana kako bi izbjegao bliski susret s neprijateljskom topovnjačom. Taj podatak govori o opasnosti i u gradskom akvatoriju, ali sam po sebi ne utvrđuje datum prvog uspješnog prelaska do Pelješca.

Gliseri ONB-a u Koločepskom su kanalu često plovili u paru ili skupini od tri broda, najčešće noću. Posade su nastojale prolaziti što bliže patrolnim brodovima kako bi se našle u mrtvom kutu njihova naoružanja. Kasnije, kada su snage JNA ovladale obalom između Slanoga i Mokošice, opasnost više nije dolazila samo s mora: plovila su bila izložena pješačkoj i topničkoj vatri s kopna.

Pripadnici Odreda nisu prevozili samo robu. Gliserima su dovodili branitelje koji su stizali iz drugih dijelova Hrvatske, prevozili ranjenike i civile, a na povratnim vožnjama iz grada izvlačili stanovnike. U svjedočenju Tihomira Lukovića spominju se i žene s malom djecom koje su prevozili iz Šipana prema Dubrovniku. Grad Dubrovnik navodi da je ONB prevezao oko pet tisuća civila i vojnika te oko stotinu ranjenika.

Veza je bila životno važna, ali neredovita

Pomorski koridor nije jamčio da će svaka pošiljka stići u grad. Muzej Domovinskog rata Dubrovnik navodi da su sačuvani prosvjedi zapovjednika obrane Dubrovnika Nojka Marinovića zbog najavljenih pošiljaka koje nisu stigle u cijelosti ili uopće. To je važan dio priče o opskrbi: organizacija je postojala, ali su blokada, presretanja, borbena situacija i opasnost na ruti stalno prekidali njezinu pouzdanost.

Sredinom studenoga uvedena je i veća brodica Lafodija. U siječnju 1992. HRM je za prijevoz stavio na raspolaganje desantno-jurišne brodove, a u veljači je jedan od njih uplovio u gradsku luku s teškim naoružanjem, streljivom i gorivom. Pomorska opskrba tako se s vremenom širila od malih, brzih plovila prema brodovima većeg kapaciteta. *Važan, ali zaseban događaj bio je konvoj Libertas, predvođen Jadrolinijinim brodom Slavija. Konvoj je nakon pristajanja u Zadru, Šibeniku, Splitu i Korčuli uplovio u Gruž 31. listopada 1991. Slavija je 14. studenoga iz Dubrovnika odvezla više od četiri tisuće žena, djece, starijih i nemoćnih osoba te oko 200 bolesnika i ranjenika. Konvoj je privukao međunarodnu pozornost, dok su manje brodice i pomorske posade nastavile održavati svakodnevnu, nesigurnu vezu.

Koliko su prevezli?

Objavljene procjene prijeđenih milja razlikuju se. Muzej Domovinskog rata Dubrovnik navodi više od 35.000 nautičkih milja; HRT i Grad Dubrovnik spominju oko 40.000, dok se u nekim obljetničkim prikazima navodi više od 50.000. Procjene se razlikuju, no više se izvora slaže oko približno pet tisuća prevezenih ljudi i više od četiri tisuće tona tereta. Grad Dubrovnik posebno navodi oko stotinu prevezenih ranjenika.

Taj teret nije bio samo vojni. Uz oružje i streljivo prevozili su hranu, lijekove, vodu, gorivo i druge potrepštine za grad pod opsadom. Male posade povezivale su obalnu bazu s otocima, otočani su teret prenosili preko Šipana, a dubrovački brodovi preuzimali posljednju dionicu do grada. Kad je cesta prema Dubrovniku nestala, preživljavanje je ovisilo o ljudima koji su taj lanac iznova uspostavljali.

Muzej Domovinskog rata Dubrovnik među poginulim pripadnicima Odreda naoružanih brodova navodi Miljenka Bratoša, Gorana Gojkovića, Đuru Raguža-Kanadera, Matka Soču i Zdenka Zorića. Njihova imena pripadaju i povijesti obrane Dubrovnika i povijesti pomorske veze kojom se održavao život grada.

VIDEO

Izvori

• Muzej Domovinskog rata Dubrovnik – Odred naoružanih brodova Dubrovnik

• Stjepan Bernadić – Stvaranje i prva borbena djelovanja Zapovjedništva i postrojbi HRM-a

• Hrvatski vojnik – Opsada Dubrovnika: opći napad na Grad

• Grad Dubrovnik – Film „Ljudi od mora”

• HRT – „Gradoplov”, 23. rujna 2016.

• Jadrolinija u Domovinskom ratu

• PU dubrovačko-neretvanska – obilježavanje Želimira Žanetića

• Morski HR / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik – fotografije Odreda naoružanih brodova

• Muzej Domovinskog rata Dubrovnik – Ratni dnevnik Centra za obavješćivanje