Pecki 1991.: Četvorica ubijena i osakaćena kod Bjelovca – presude od 20 godina ukinute, optužba povučena

Na ponovljenom suđenju preživjeli nije prepoznao maskirane napadače, svjedoci su govorili o drugim mogućim skupinama, a ŽDO Sisak povukao je optužbu bez javno objavljenog obrazloženja. Do danas nema nove javno potvrđene optužnice.

Pecki je jedan od rijetkih hrvatskih predmeta ratnog zločina u kojemu je pravomoćna presuda postojala gotovo šesnaest godina, a zatim je ukinuta na zahtjev samoga Državnog odvjetništva.

Četvorica optuženih bila su 1993. osuđena na po dvadeset godina zatvora. Vrhovni sud tada je potvrdio presudu. U javnim kronikama zato se još može naići na tvrdnju da su počinitelji zločina u zaseoku Bjelovac „pravomoćno osuđeni“.

To više nije pravno točno.

Vrhovni sud je 11. ožujka 2009. ukinuo i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu nakon što je utvrdio da se osuda temeljila na dokazu koji se nije smio uporabiti u kaznenom postupku. Na ponovljenom suđenju tužiteljstvo nije uspjelo nadomjestiti uklonjeni dokaz pouzdanom identifikacijom napadača. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku naposljetku je 7. siječnja 2010. odustalo od optužbe, a Županijski sud u Sisku obustavio postupak.

Stare presude time su prestale postojati.

Obustava, međutim, nije odgovorila tko je ubio Stjepana Horvata, Đuru Horvata, Matu Horvata i Ivana Bugarina. Nije razriješila ni kojoj su postrojbi pripadali maskirani ljudi koje je vidio jedini preživjeli, zašto su prve optužnice bile usmjerene upravo na četvoricu kasnije isključenih optuženika te jesu li istražene potpuno druge osobe i skupine koje su svjedoci spominjali na ponovljenom suđenju.

Pecki zato nije zločin bez sudskog predmeta. To je još složeniji slučaj: zločin s ukinutom pravomoćnom presudom, propalim ponovljenim postupkom i bez javno poznate nove optužnice.

Jedan civil i trojica pričuvnih policajaca

Zločin je počinjen 16. kolovoza 1991. u Bjelovcu, zaseoku sela Pecki na petrinjskom području.

Ubijeni su:

Stjepan Horvat
Đuro Horvat
Mato Horvat
Ivan Bugarin

Njihove dobi i potpuni datumi rođenja nisu navedeni u pregledanim javno dostupnim sudskim dokumentima. Ne bi ih trebalo rekonstruirati iz neslužbenih popisa bez matične ili identifikacijske potvrde.

Ni njihov status nije bio jednak.

Na ponovljenom suđenju svjedoci su Stjepana Horvata opisivali kao civila. U vrijeme napada nalazio se sa svojom kćeri u obiteljskom objektu, odnosno prema različitim iskazima u podrumu ili neposredno uz kuću. Kći je preživjela.

Đuro Horvat, Mato Horvat i Ivan Bugarin bili su pričuvni pripadnici hrvatske policije. Preživjeli Andrija Bugarin izjavio je da su bili odjeveni u odore, naoružani i uključeni u obranu djelomično napuštenoga sela. Istodobno su dolazili do kuća i gospodarskih objekata kako bi nahranili stoku koja je ostala nakon povlačenja stanovništva.

Ta razlika važna je i povijesno i pravno.

Četvoricu se ne smije skupno opisivati kao nenaoružane civile. Ali ni status pričuvnog policajca sam po sebi ne znači da je svaka smrt u ratnom području bila zakonita. Osoba koja je zarobljena, ranjena ili na drugi način izbačena iz borbe ne smije biti ubijena ni mučena. Problem Peckog jest što nakon ukidanja presuda nije ostala konačna sudska odluka koja bi za trojicu policajaca utvrdila jesu li poginuli u borbi, zarobljeni živi ili napadnuti nakon što više nisu mogli pružati otpor.

Izmijenjena optužnica iz 2009. svu je četvoricu i dalje obuhvatila kvalifikacijom ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Iskazi izvedeni tijekom rasprave, međutim, pokazali su da takva skupna oznaka nije bila činjenično jednostavna.

Preživjeli je vidio između 12 i 15 maskiranih napadača

Andrija Bugarin, Ivanov brat, bio je jedini javno poznati preživjeli koji je mogao govoriti o neposrednom dolasku napadačke skupine.

Na raspravi 15. rujna 2009. izjavio je da su on, Ivan Bugarin, Mato Horvat i Đuro Horvat toga dana bili na području Peckog kao pripadnici pričuvne policije. U poslijepodnevnim satima, približno između 16 i 17 sati, opazili su skupinu od dvanaest do petnaest ljudi.

Ljudi su bili maskirani.

Prema njegovu iskazu, nosili su kombinacije vojnih odora i civilne odjeće. Jedan je imao lovačku pušku, a ostali vojno oružje. Kada su zapucali, Andrija je uzvratio vatru i uspio pobjeći.

Nije prepoznao nijednoga napadača.

To je jedna od središnjih činjenica zbog kojih ponovljeni postupak nije mogao jednostavno potvrditi staru presudu. Čovjek koji je napadače vidio iz neposredne blizine nije mogao povezati Nikolu Radiševića, Jovu Zubanovića, Simu Plavljanića ili Dušana Paunovića s naoružanom skupinom.

Andrija nije vidio cijeli slijed ubojstava. Posljednji put trojicu suboraca vidio je žive prije bijega. Stoga njegov iskaz potvrđuje napad i opis skupine, ali ne utvrđuje tko je zadao pojedine smrtonosne ozljede.

Tijela su pronađena sljedećega dana

Zbog sigurnosnih okolnosti hrvatska policija nije odmah provela uobičajeni očevid na mjestu zločina.

Tijela su preuzimana sljedećega dana. Ljudi koji su sudjelovali u njihovu pronalasku poslije su svjedočili o teškim strijelnim, reznim i razornim ozljedama.

Sudsko rješenje o obustavi postupka prenosi opis ozljeda iz optužbe i medicinske dokumentacije.

Na tijelu Stjepana Horvata opisano je više strijelnih ozljeda vrata, trbuha i bedra, ozljede ruke te amputacija dijela prsta. Za Đuru Horvata navedene su strijelne ozljede udova i rezne ozljede glave i šake. Mato Horvat imao je strijelne ozljede trupa i udova, rezne ozljede lica i šake te otvorene prijelome sljepoočne kosti. Kod Ivana Bugarina opisane su brojne rezne ozljede glave, prsa i udova, strijelne ozljede vrata i ruke, prijelom čeljusti i razorenje kralježnice.

Takva dokumentacija potvrđuje iznimno nasilnu smrt. Ne potvrđuje automatski identitet čovjeka koji je ispalio pojedini hitac ili koristio oštro oruđe.

U javnim memorijalnim tekstovima ponavlja se tvrdnja da su žrtvama odsijecani dijelovi tijela te da je Ivanu Bugarinu izvađeno srce. Dio tih navoda potječe iz iskaza ljudi koji su tijela vidjeli prije prijevoza. Budući da nema važeće presude koja bi ocijenila cjelokupnu obdukcijsku dokumentaciju i odredila počinitelje, takve pojedinosti moraju ostati označene kao svjedočenja i optužni navodi, a ne kao činjenice pravomoćno pripisane konkretnoj osobi.

Očevid nije proveden dok je mjesto bilo neizmijenjeno

Jedan od trajnih problema predmeta jest nedostatak sigurnoga, pravodobnog očevida.

Područje nije bilo pod stabilnom kontrolom hrvatskih vlasti. Tijela su izvlačili pripadnici i stanovnici koji su pritom riskirali novi napad. Prikupljanje tragova bilo je podređeno spašavanju ljudi i preuzimanju mrtvih.

Zato javnosti nisu dostupni podaci o početnom položaju svakoga tijela, svim čahurama i projektilima, krvnim tragovima, otiscima, vrstama oružja ili smjerovima pucanja.

Nije poznato jesu li predmeti pronađeni uz tijela naknadno predani kriminalističkoj službi. Nije objavljeno ni može li se današnjim metodama ponovno analizirati sačuvana odjeća, projektili ili drugo gradivo.

U uvjetima bez potpunoga očevida istraga je uvelike ovisila o svjedocima: tko je vidio naoružanu skupinu, tko je poznavao njezine pripadnike, što se poslije govorilo u okolnim mjestima i je li netko priznao sudjelovanje.

Upravo se ta vrsta dokaza pokazala nedovoljno pouzdanom.

Četvorica su 1993. osuđena na po 20 godina

Okružno javno tužilaštvo u Sisku 30. studenoga 1992. podiglo je optužnicu KT-178/92 protiv Nikole Radiševića, Jove Zubanovića, Sime Plavljanića i Dušana Paunovića.

Svoj četvorici sudilo se u odsutnosti.

Okružni sud u Sisku 25. svibnja 1993. proglasio ih je krivima i svakoga osudio na dvadeset godina zatvora. Vrhovni sud 30. studenoga iste godine odbio je žalbu obrane i potvrdio presudu.

Tako je nastala pravomoćna odluka koja se godinama prenosila kao konačan epilog zločina u Peckom.

Ali njezin ključni dokaz nije bio iskaz očevica.

Četvoricu je kao počinitelje imenovao policajac Marijan Gregurinčić. On nije bio u Bjelovcu tijekom napada, nije vidio optuženike i nije izravno razgovarao s osobom koja je pred sudom potvrdila vlastito neposredno saznanje.

Svoja je saznanja temeljio na informacijama koje je od građana prikupljao kao policajac tijekom izvida u drugom kaznenom predmetu.

Drugim riječima, sud je identitet počinitelja utvrdio preko policijskog prepričavanja službenih obavijesti. Izvorni građani nisu bili ispitani i njihova vjerodostojnost nije provjerena pred obrambenim i sudskim vijećem.

DORH je zatražio ukidanje vlastite osuđujuće presude

Glavni državni odvjetnik 19. siječnja 2009. podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti KZZ-DO-241/08.

To je važna, ali često izostavljena činjenica: ukidanje nije inicirala samo obrana. Državno odvjetništvo prepoznalo je da osuđujuća odluka počiva na nezakonitom dokazu i od Vrhovnog suda zatražilo njezino uklanjanje.

Vrhovni sud prihvatio je zahtjev. Presudom Kzz-8/09 od 11. ožujka 2009. utvrdio je da su Okružni sud u Sisku i tadašnje vijeće Vrhovnog suda povrijedili zakon na štetu osuđenih.

Obje presude u cijelosti su ukinute, a predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Ta odluka nije proglasila četvoricu optuženih nevinima. Vrhovni sud nije utvrdio da nisu bili u Bjelovcu niti da su napadači bili netko drugi. Utvrdio je da se osobu ne smije osuditi na dvadeset godina na temelju policijskog posrednog iskaza koji se po zakonu nije mogao upotrijebiti kao dokaz.

Zaštita zakonitosti bila je nužna. Njezina posljedica, međutim, bila je da je tužiteljstvo moralo predmet izgraditi gotovo ispočetka.

Ponovljeno suđenje otvorilo je više novih pravaca, ali nije identificiralo počinitelje

Ponovljena rasprava pred Županijskim sudom u Sisku počela je 15. rujna 2009. pod brojem K-15/09.

ŽDO Sisak toga je dana izmijenio optužnicu. Tvrdio je da su četvorica optuženih, zajedno s više nepoznatih pripadnika srpske paravojne postrojbe, napala žrtve zbog njihove hrvatske nacionalnosti, pucala u njih i udarala ih sjekirama.

Ali dokazi izvedeni na raspravi nisu uspostavili pouzdanu vezu između četvorice optuženih i maskirane skupine.

Policajac na čijem se iskazu temeljila stara presuda potvrdio je da nije imao neposredna saznanja. Nije se mogao pouzdano prisjetiti ni osoba od kojih je čuo imena osumnjičenika.

Andrija Bugarin nije prepoznao napadače.

Drugi svjedoci prenosili su ono što su čuli od trećih ljudi. Pojavljivala su se imena drugih osoba i tvrdnje o potpuno drugoj naoružanoj skupini. Govorilo se o ljudima koji su nakon napada navodno slavili u ugostiteljskom objektu te o videosnimci njihova dolaska.

Navodna VHS snimka nije javno izvedena kao dokaz koji bi identificirao počinitelje.

Ni osobe koje su svjedoci spominjali izvan izvorne optužnice nisu obuhvaćene javno dostupnom kasnijom optužnicom. Budući da su ta imena ostala na razini posrednih iskaza i neprovjerenih istražnih pravaca, ne treba ih objavljivati kao imena počinitelja.

Ponovljeno suđenje tako je pokazalo da nije postojao jedan jasan lanac dokaza, nego najmanje dvije nespojive rekonstrukcije: stara optužba protiv četvorice ljudi koje očevidac nije prepoznao i svjedočenja o mogućoj drugoj skupini čija odgovornost nikada nije sudski provjerena.

ŽDO je povukao optužbu bez javnog objašnjenja

Rasprave su održane u rujnu, listopadu i prosincu 2009. Na ročištu 21. prosinca planirani svjedoci nisu ispitani zbog problema s njihovim identitetom, adresama ili dovođenjem.

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku 7. siječnja 2010. odustalo je od optužbe.

Sud je istoga dana obustavio postupak.

U javno dostupnom rješenju o obustavi ne navodi se sadržajno obrazloženje tužiteljske odluke. Nije objašnjeno je li optužba povučena isključivo zbog nedostatka dopuštenih dokaza protiv četvorice optuženih, zbog spoznaje da je napad počinila druga skupina, zbog problema sa statusom trojice pričuvnih policajaca ili zbog kombinacije tih razloga.

Iz tijeka rasprave može se zaključiti da je veza optuženika sa zločinom bila ozbiljno narušena: jedini svjedok koji ih je imenovao nije imao neposredna saznanja, očevidac ih nije prepoznao, a drugi su iskazi upućivali na različite moguće počinitelje.

To je zaključak izveden iz javnih dokumenata, a ne službeno objavljeno obrazloženje ŽDO-a.

Obustava nakon povlačenja optužbe nije oslobađajuća presuda nakon provedene ocjene svih dokaza. Ona ne potvrđuje krivnju, ali ni ne utvrđuje da četvorica ljudi nisu mogla biti povezana s događajem. Pravno znači da se postupak po toj optužnici više nije vodio.

Problem kvalifikacije: ratni zločin nad civilima ili zločin nad osobama izbačenima iz borbe?

Izmijenjena optužnica iz 2009. svu je četvoricu žrtava obuhvatila ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.

Dokazi izneseni na raspravi ipak su pokazali da su Đuro Horvat, Mato Horvat i Ivan Bugarin bili pričuvni policajci, naoružani i uključeni u obranu. Samo je Stjepan Horvat nedvojbeno opisan kao civil.

To nije beznačajna terminološka razlika.

Ako su trojica policajaca ubijena dok su aktivno pucala ili sudjelovala u borbi, njihova smrt zahtijeva drukčiju pravnu analizu od namjernog ubojstva civila. Ako su zarobljeni, ranjeni, razoružani ili na drugi način stavljeni izvan borbe, tada su ubojstvo, mučenje i sakaćenje zabranjeni međunarodnim humanitarnim pravom, premda pravna kvalifikacija ne mora biti identična optužbi za napad na civile.

Preživjeli je potvrdio razmjenu vatre. Svjedoci koji su tijela pronašli opisivali su ozljede koje su smatrali posmrtnim ili nastalima nakon zarobljavanja. Ali nema važeće presude koja bi odredila točan trenutak, redoslijed i okolnosti nanošenja svake ozljede.

Zato se ne smije nekritički napisati da su sva četvorica bila civili niti da su sva četvorica sudski dokazano zarobljena i potom pogubljena.

Pouzdano se može reći da je civil Stjepan Horvat ubijen kod svoje kuće te da su trojica pričuvnih policajaca pronađena mrtva s kombinacijom teških strijelnih i reznih ozljeda nakon napada maskirane skupine.

Tko im je i u kojim okolnostima zadao svaku od tih ozljeda – ostalo je bez pravomoćnog odgovora.

Nema javno potvrđene nove istrage ili optužnice

Do 18. rujna 2026. u javno dostupnim objavama DORH-a, Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu i Županijskog državnog odvjetništva u Sisku nije pronađeno priopćenje o novoj optužnici za smrt četvorice ljudi u Bjelovcu.

Na stranicama MUP-a, Ravnateljstva policije i Policijske uprave sisačko-moslavačke nije pronađena novija objava o dovršenom kriminalističkom istraživanju protiv druge skupine osumnjičenika.

U Portalu sudskih odluka te na javnim stranicama nadležnih županijskih sudova i Visokoga kaznenog suda nije pronađen novi postupak ili drugostupanjska odluka koja bi nakon 2010. individualizirala ove smrti.

To ne dokazuje da policijski izvidi ne postoje. Izvidi su nejavni, predmet može biti vođen protiv nepoznatih počinitelja, a anonimizirane odluke nije uvijek moguće pronaći prema nazivu sela ili imenima žrtava.

Javnost ipak nema odgovor ni na osnovna pitanja: je li nakon povlačenja optužbe formiran novi predmet, jesu li ispitani pripadnici skupine koju su svjedoci spominjali, je li pronađena navodna videosnimka te jesu li od Srbije ili Bosne i Hercegovine tražena ispitivanja i druga međunarodna pravna pomoć.

Ministarstvo hrvatskih branitelja i HMDCDR na svojim javnim stranicama nemaju objedinjeni dosje koji bi povezao četiri žrtve, njihove službene statuse, forenzičku dokumentaciju, ukinute presude i današnje stanje istrage. Na mrežnim stranicama Državnog arhiva u Sisku i lokalnih memorijalnih ustanova također nije pronađena takva cjelina.

Haaška presuda potvrđuje širi sustav, ali ne rješava Bjelovac

Milan Martić pravomoćno je pred MKSJ-om osuđen na 35 godina zatvora zbog sudjelovanja u kampanji progona, ubojstava, zatočenja, deportacija i drugih zločina nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom na područjima pod srpskom kontrolom.

Presuda opisuje razvoj policijskih i teritorijalnih struktura SAO Krajine, njihovu povezanost s JNA i nasilno uklanjanje nesrpskog stanovništva.

To je važan kontekst za napade na petrinjska sela.

Međutim, u Martićevoj presudi Stjepan, Đuro i Mato Horvat te Ivan Bugarin nisu individualizirani kao žrtve za koje je utvrđena njegova kaznena odgovornost. Presuda ne određuje tko je 16. kolovoza ušao u Bjelovac niti povezuje maskiranu skupinu s određenim lokalnim zapovjednikom.

Međunarodna osuda za širu kampanju ne može zamijeniti hrvatski predmet za ova četiri imena.

Tko je osuđen?

Danas nitko nema važeću pravomoćnu osudu za smrt Stjepana Horvata, Đure Horvata, Mate Horvata i Ivana Bugarina. Nikola Radišević, Jovo Zubanović, Simo Plavljanić i Dušan Paunović bili su 1993. u odsutnosti osuđeni na po dvadeset godina zatvora, ali je Vrhovni sud 11. ožujka 2009. obje presude u cijelosti ukinuo jer se identifikacija počinitelja temeljila na nedopuštenom posrednom iskazu policajca. Na ponovljenom suđenju preživjeli nije prepoznao optuženike, drugi dokazi nisu uspostavili pouzdanu vezu s njima, a ŽDO Sisak 7. siječnja 2010. povukao je optužbu. Postupak je obustavljen, što nije ni osuđujuća ni oslobađajuća presuda o osnovanosti svih mogućih sumnji. Nitko iz druge skupine koju su svjedoci spominjali nije obuhvaćen javno poznatom presudom, a nijedan zapovjednik ili politički dužnosnik nije osuđen upravo za ove četiri smrti.

Što još nije razriješeno?

Nije utvrđen sastav maskirane skupine od dvanaest do petnaest ljudi koju je opisao preživjeli.

Nije utvrđena njezina točna policijska, teritorijalna, vojna ili paravojna pripadnost.

Nije javno objašnjeno na temelju kojih su izvornih informacija 1992. izdvojena upravo četvorica poslije optuženih ljudi.

Nisu identificirani građani čije je navode policajac prenio sudu niti je poznato jesu li ikada formalno ispitani.

Nije razriješeno jesu li ijednoga napadača prepoznali drugi stanovnici sela.

Nije utvrđen točan slijed smrti Đure Horvata, Mate Horvata i Ivana Bugarina: jesu li stradali tijekom razmjene vatre, ranjeni i zarobljeni ili napadnuti nakon što su bili izbačeni iz borbe.

Nije potpuno usklađeno gdje je pronađen Stjepan Horvat – u podrumu, kod podruma ili uz kuću – niti kako je njegova kći preživjela napad.

Nisu objavljeni njezin potpuni iskaz i procjena je li mogla vidjeti ili prepoznati počinitelje.

Nisu dostupni cjeloviti obdukcijski nalazi, fotografije tijela i balistička vještačenja.

Nije poznato jesu li sačuvane čahure, projektili, odjeća i tragovi oštrog oruđa.

Nije pronađena navodna videosnimka skupine koja je nakon napada, prema svjedočenjima, došla na područje Gline.

Nije službeno obrazloženo zašto je ŽDO Sisak povukao optužbu 2010.

Nije poznato je li nakon obustave otvoren novi predmet protiv nepoznatih počinitelja.

Nije javno potvrđen današnji status ni boravište četvorice nekadašnjih optuženika.

Nije objavljeno jesu li osobe koje su svjedoci povezivali s drugom mogućom skupinom ispitane, umrle ili ostale nedostupne.

Nije utvrđeno tko je zapovijedao snagama koje su toga dana djelovale na pravcu prema Peckom.

Nije poznato jesu li Srbija, Bosna i Hercegovina ili druge države zaprimile zamolbe za međunarodnu pravnu pomoć.

Nisu javno objavljene godine rođenja četvorice žrtava u dokumentu koji bi istodobno potvrdio identitet, status, uzrok smrti i pripadajući kazneni predmet.

Presuda je postojala, ali nije bila zakonita – nova istraga nije dala odgovor

U Peckom su ostala četiri tijela i jedan preživjeli.

Postoji medicinska dokumentacija o teškim strijelnim i reznim ozljedama. Postoje svjedoci koji su pronašli mrtve. Postoji čovjek koji je vidio maskiranu skupinu i preživio njezin napad.

Postojala je i pravomoćna presuda.

Ali ta se presuda temeljila na podatku koji nije smio postati sudski dokaz. Policajac je prepričao što je tijekom izvida čuo od građana, a četvorica ljudi osuđena su u odsutnosti na ukupno osamdeset godina zatvora bez neposrednog svjedoka koji bi ih prepoznao.

Vrhovni sud zato je morao ukloniti nezakonitu osudu.

Problem nije u tome što je presuda ukinuta. Pravo na pošten postupak vrijedi i za osobu optuženu za najteži zločin.

Problem je u tome što država nakon uklanjanja nezakonitog dokaza nije uspjela utvrditi tko su bili maskirani napadači.

Ponovljeno suđenje otvorilo je nove pravce. Svjedoci su govorili o drugoj skupini, proslavi nakon napada i mogućoj videosnimci. Ni jedan od tih tragova nije u javno dostupnim dokumentima doveden do nove optužnice.

Dodatnu pravnu poteškoću stvarao je status žrtava. Stjepan Horvat bio je civil. Trojica drugih bili su naoružani pričuvni policajci. Ta činjenica ne opravdava njihovo mučenje ili ubojstvo nakon zarobljavanja, ali zahtijeva precizno utvrđivanje okolnosti pod kojima su prestali sudjelovati u borbi.

Takvo utvrđenje ne postoji.

Četvorica prvotno optuženih danas se ne smiju nazivati pravomoćno osuđenim počiniteljima. Njihove su presude ukinute, a postupak obustavljen. Istodobno, obustava protiv njih ne znači da su stvarni napadači pronađeni ili da zločina nije bilo.

Pecki je tako ostao između dviju neuspjelih faza: prebrze osude bez dopuštenoga identifikacijskog dokaza i ponovljenog postupka koji nije uspio dokazati tko je pucao i koristio oštro oruđe.

Pravosudni epilog zahtijevao bi novi pregled svih sačuvanih tragova, pronalazak izvornih izvora policijskih informacija, identifikaciju skupine koju je vidio preživjeli, provjeru navodne videosnimke i javno objašnjenje je li predmet još aktivan.

Dok se to ne dogodi, Stjepan Horvat, Đuro Horvat, Mato Horvat i Ivan Bugarin ostaju poimenično poznate žrtve zločina za koji je nekoć postojala pravomoćna presuda – ali danas ne postoji pravomoćno osuđeni počinitelj.

Status ukinutih presuda, obustavljenog postupka, mogućih novih optužnica, javno dostupnih policijskih i državnoodvjetničkih objava te međunarodnih predmeta provjeren do: 18. rujna 2026.

Izvori: Centar za mir – cjeloviti pregled predmeta Pecki/Bjelovac; Vrhovni sud RH – presuda Kzz-8/09 kojom su ukinute presude iz 1993.; DORH – zahtjev za zaštitu zakonitosti KZZ-DO-241/08; Županijski sud u Sisku – rješenje o obustavi K-15/09; Documenta/Centar za mir – izvještaji s rasprava 2009.; PubMed – forenzički rad o Kraljevčanima i Peckom; Ministarstvo hrvatskih branitelja – obilježavanje u Peckom 2023.; HRT – spomen-ploča i obilježavanje u Peckom; Sisačko-moslavačka županija – spomen-ploča i lokalni memorijalni kontekst; Z1 Televizija – autentični video iz Peckog; Narod.hr – javna memorijalna rekonstrukcija i poimenični prikaz žrtava; DORH; Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu; Županijsko državno odvjetništvo u Sisku; MUP RH; Policijska uprava sisačko-moslavačka; Portal sudskih odluka; Visoki kazneni sud RH; HMDCDR; Državni arhiv u Sisku; Kulturno-povijesni centar Sisačko-moslavačke županije; MKSJ/MRMKS – predmet Milan Martić; MKSJ – prvostupanjska presuda Milanu Martiću.