7. prosinca 1991. Zločini srpske vojske – krvavi kraj velikosrpske umjetne tvorevine Jugoslavije
Jugoslavija je bila država u kojoj su vladali Srbi. Ona je bila je oživljenje njihovog sna o Velikoj Srbiji, okupljanja svih Srba u jednoj državi i njihovoj vlasti nad drugim narodima, osobito Hrvatima i Albancima.
Svaka Jugoslavija je raspala u krvi njenih naroda, jer su Srbi tako htjeli. Htjeli su rat kada su 1941. izašli na ulice Beograda i uvukli Jugoslaviju u strašni II. svjetski rat, a prije toga 1914. inicirali su I. svjetski rat atentatom u Sarajevu. Rat 1990-ih samo je kruna višegodišnje priprema, zazivanja i organiziranja rata u Jugoslaviji u režiji Beograda. I danas 2020. prijete nemirima, sukobima i ratom u Crnoj Gori.
Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.
Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji. U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše Dani ponosa HRT
Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina. Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.
Raspad Jugoslavije pod dominacijom Srba
Raspad Jugoslavije značio je kraj jedne umjetne tvorevine koja omogućila Srbiji da gotovo uništi hrvatski narod na području njegovog bivstvovanja od Bačke do Boke Kotorske.
Jugoslavija, pod vladavinom Srba, bila je oživljenje njihovog sna o Velikoj Srbiji. Na drugoj strani, ta tvorevina bila je i grobnica identiteta, vjere, kulture i samog egzistencijalnog bitka hrvatskog naroda.
Obje Jugoslavije, i fašističko-monarhistička i komunistička, pa i ova posljednja koja je konačno bespovratno izdahnula na današnji dan 2003. godine, uvijek su bile produžena ruka Beograda i Srbije. Najbolji materijalni dokaz, u moru argumentata, je to da su kompletna vojna vodstva vojske Jugoslavije, koja je trebala štititi sve njene narode, prilikom raspada obje Jugoslavije (i 1941. i 1991.) prešla na stranu Srba protiv Hrvata.
Premda je naoružavanja Srba i napada na Hrvate i muslimane bilo jako mnogo i prilikom raspada prve Jugoslavije kada se raspadnuta i poražena vojska Jugoslavije “integrirala” u četnike na teritotoriju NDH, Srbije i Crne Gore. Na drugoj strani, kod raspada druge komunističke Jugoslavije 1991. godine zasnovane na lažnom “bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti, one Josipa Broza Tita, kompletna službena vojska Jugoslavije prešla je s kompletnim i ogromnim naoružanjem na stranu Beograda i obrušila se na Hrvatsku rušivši njezine gradove, sela, crkve i groblja, počinivši etničko čišćenje Hrvata s obilježjem genocida.
Ta vojska koje se jednostavno stala na stranu Srbije i Srba s kompletnim naoružanjem, nakon Hrvata, napala je malo kasnije i muslimane u BiH i Albance na Kosovu, nastavivši tragediju svih naroda Jugoslavije koji su bili u dodiru sa Srbijom.
Stotinu godina zločina srpske vojske
U vremenima pred stvaranje Jugoslavije, u vrijeme egzistencije Jugoslavije ili sukobima nastalim kao posljedica razbijanja Jugoslavije, Srbija i Srbi su kao dominantni i vladajući narod u Jugoslaviji počinili brojne zločine, etnička čišćenja i kolektivna ubijanja stotina tisuća ljudi s jasnim obilježjima genocida.
Od 1912. godine do 1991. godine Srbija i Srbi počinili su strašne zločine s obilježjima genocida nad slijedećim narodima i to: Makedoncima, Turcima, Bugarima i Albancima (Balkanski ratovi 1912-1913.), autohtonim Crnogorcima, Muslimanima Sandžaka i Albancima (1914.-1918. u I. svjetskom ratu), Hrvatima i Muslimanima (II. svjetski rat u NDH), Albancima, Muslimanima, Romima i Židovima (II. svjetski rat u Srbiji), Hrvatima, Slovencima i Nijemcima (poraće 1945.-1948.), te na kraju Hrvatima, Albancima i Muslimanima u posljednjem ratu (1991.-1999.).
Osim toga Jugoslavija, s apsolutnom dominacijim Srba, je izvršila i etničko čišćenje Nijemaca i Talijana s obilježjima genocida, kao i brojne zločine nad Bugarima u istočnoj Srbiji, Mađarima, Turcima u Balkanskim ratovima, te Česima, Slovacima i Mađarima u Domovinskom ratu.
Nadalje, teror koji su Srbi provodili (izvan ratova, pljački i paleža u mirnodopsko vrijeme) u Jugoslaviji od 1918.-1941., te 1945.-1990. bio je nepodnošljiv za hrvatski narod.
Stoga se Supilovo naivno, sanjarsko i nerazborito izrečeno 1914. “Ili Jugoslavija ili ništa”, nakon više od stotinu godina iskustva življenja sa Srbijom u istoj državi slobodno može na temelju iskustva reći “Nikada više Jugoslavija, bolje ništa!”.
Sanjarenje i nerazumnost njihovih političara skupo koštala Hrvate
Sanjarenje, nerazboritost i nedostatak povijesne i političke perspektive političkih vođa hrvatskog naroda, koštao je hrvatski narod ogromne tragedije od čijih se posljedica nije oporavio do današnjeg dana, kako stvaranjem prve, tako osobito druge Jugoslavije. Najteže posljedice, ne samo u etničkom smislu, nego i političkom, kulturnom i društvenom smislu i značaju ima genocid nad Hrvatima poznat pod imenom Bleiburška tragedija, a koja u stvari označava masovne likvidacije, teror i progone Hrvata od 1945.-1948. godine. Premda jame i grobišta u kojima leže (ne)pronađene kosti desetina tisuća ubjenih Hrvata od Slovenije preko Hrvatske sve do Bosne i Hecegovine i danas svjedoče o toj možda najvećoj nacionalnoj tragediji Europe krajem i nakon II. svjetskog rata – politički kadrovi stasali u Jugoslaviji ili njihovi potomci pobrinuli se se i brinu se i danas, ne samo da nitko ne bude osuđen za ovaj zločin genocida, već da se i ta tema stvaranja Jugoslavije na krvi hrvatskog naroda (“Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela”, rekao je Tito) jednostavno izbaci iz političke i medijske javnosti kao da se uopće nije niti dogodila.
Jugoslavija, ta umjetna tvorevina, u svojoj biti zločinačka i totalitarna u obje njene dijabolične forme, nošena na imperijalističkom i patološkom srbijanskom nacionalizmu, postala je kamen spoticanja hrvatskog naroda, te jasna opomena budućim generacijama da prošlost, sadašnjost i budućnost valja mudro i razborito promišljati, vodeći se prije svega interesima o sebi i svom narodu, nasuprot utopijskih ili idealističkih ideja u jugoslavenskom ili bilo kojem drugom nadnacionalnom obliku.
To je pravilo koje vrijedi za pojedinca, obitelj, a onda nužno i za jedan narod. Ne pobrine li se jedan narod sam za sebe, onda mu drugi kroje sudbinu, kao što su u obje Jugoslavije krojači sudbine hrvatskog naroda bili pažljivo disperzirani i raposređeni velikosrbi, vođeni i upravljani iz svog središta u Beogradu. Prevelika cijena je plaćena da bi to zastrašujuće iskustvo palo u zaborav ili čak bilo iscrtano ružičastim bojama, kako neki čak i danas pokušavaju činiti.
Danas je 2020. godina, a Srbi pokušavaju izazvati sukob i uništiti još jednu državu – nezavisnu Crnu Goru koja je državnost dobila istog dana kada i Srbija 1878. godine na Berlinskom kongresu.
