'Bio sam u Mosulu, Donbasu, a otac mi je bio u Vukovaru. Ovo je najgori rat koji sam vidio...'
Na blef smo pokušali i uspjeli ući u Ivano-Frankivsk, grad kojeg su Rusi raketirali nekoliko puta. Život u njemu funkcionira normalno, grad je još živ
Horvatia? Zagreb?, pita nas ukrajinski vojnik unoseći nam se u prozor automobila. Klimamo glavom.
- Aha, raketa - odvraća čovjek s kalašnjikovim. Zaustavili su nas na jednom od zabarikadiranih punktova na izlazu iz Ivano-Frankivske oblasti. Takve blokade su uobičajene u cijeloj državi. Vidite ih na nekoliko stotina metara udaljenosti, maksimalno usporite, maskirna uniforma vam da znak da stanete sa strane i ondačekate što će se sljedeće dogoditi.Zbog problema sa sporom ukrajinskom administracijom, dobili smo propusnicu samo za Transkarpatsku oblast, što je značilo da se smijemo kretati isključivo tim dijelom države. Svejedno, htjeli smo na blef pokušati ući u Ivano-Frankivsk, grad kojeg su Rusi raketirali u nekoliko navrata. Uspjeli smo. Većinu punktova prošli smo bez komplikacija, uz kratku pretragu auta, pretresanje torbi i listanje putovnica. Ipak ovdje, pred Karpatima, vojnik se zainteresirao za Hrvatsku.
Pitamo ga zna li što o raketi. Jesu li je lansirali Rusi i Ukrajinci? Nije mu leglo ovo pitanje. Počeo je vikati kako je to učinila ruska vojska, kako je letjelica prozujala preko Ukrajine, spominjao je i Rumunjsku... Ispričali smo se i rekli da mu vjerujemo. Nakon nekoliko sumnjičavih sekundi i kratkog došaptavanja s drugim naoružanim kolegom, popustljivo nam je dao znak za prolaz. Ostale punktove smo prošli relativno brzo..
Ivano-Frankivsk, unatoč raketiranjima, stalnim preletima borbenih aviona, policijskom satu, vrećama s pijeskom, metalnim ježevima i redovitim zračnim uzbunama funkcionira relativno normalno. Stranci su pokupovali hrpu nekretnina tamo, svaka peta trgovina ima veze s IT industrijom, logo od Applea je na praktički na svakom uglu. Grad je, unatoč ozbiljnoj situaciji, još uvijek živ, iako nam kažu da se većina žena i djece sklonila u sigurnije teritorije.Svejedno, pun je. Izbjeglice na proputovanjima iz nesretnijih dijelova Ukrajine zadržavaju se ovdje prije sljedeće dionice.
Slična situacija je i u Užgorodu, zapadnom gradiću uz granicu sa Slovačkom. Smještaj je gotovo nemoguće naći, trgovine rasprodaju sve što imaju, popusti su između 50 i 70 posto. Ceste su kriminalno loše, imate osjećaj da vozite slalom između rupčaga u asfaltu. Jedan od mostova ukrašen je lokotima. Nekad su sretni parovi tu zaključavali katance sa svojim imenima. Sad vežu plavo-žute vrpce i kartone s natpisima "Pray for Ukraine". Naletjeli smo predvečer na postrojenu grupu vjernika na glavnom trgu. Molili su, pjevali i pozivali ljude da im se pridruže. Pozvali su i nas.
Tu je još sigurno, nema znakova uništenja kakve gledamo na snimkama iz Kijeva, Irpina, Harkiva ili Mariupolja. Upoznali smo grupu reportera iz Češke i Slovačke na povratku iz Kijeva. Stari, prekaljeni novinari. Jedan od njih, zove se Juraj Mravec, potegnuo je iz Bratislave. Iza sebe ima terene u Mosulu, Donbasu, Nagorno-Karabahu. Otac mu je također novinar, radio je u Vukovaru devedeset prve.
Juraj kaže da je ovo najgori rat kojemu je svjedočio. U Irpinu je kaos. Pokazao nam je neke svoje fotografije. Spaljene zgrade, uništena predgrađa, do zuba naoružana vojska, lopovi zavezani selotejpom za rasvjetne stupove... Između dimova cigarete priča kako je hodao između leševa ruskih vojnika. Pitamo ga boji li se i ima li ikakvo osiguranje. Ma kakvi, nema straha.
- Nemam ženu ni djecu, podstanar sam, vozim stari auto. Još nisam upucan. Ako umrem, umrem. Takav je posao, moraš pokazati svijetu što se događa - sliježe ramenima i smijulji se. Prepričava kako se zavlačio u sjedišta pobijenih vođa Islamske države kao da opisuje kako je razgledavao nekretnine u Bratislavi. Poznaje i Hrvatsku, u neka normalna vremena dolazio je jedriti oko Jabuke. Planira, ako doživi pedesetu godinu, uštedjeti nešto novca i kupiti brodić. Mirno dočekati starost.
Ima li problema sa spavanjem, pitamo. Nema, progonio ga je ranije PTSP, ali s vremenom se riješio i toga. U ratnoj zoni spava kao dijete. Zavuče se u neko sigurno sklonište, crknut od cjelodnevnog trčanja, skrivanja i izbjegavanja paljbe i ne budi se do jutra. Nevjerojatno je s kojom hladnokrvnošću priča o suludoj prirodi svog posla.
Gdje će sad, zanima nas. U Bratislavu, odmoriti nekoliko dana, prikupiti opremu i natrag u Ukrajinu. U Harkiv.
