Je li Hercegovina pobijedila koronu?

Unazad tjedan-dva mediji u Hrvatskoj sa simpatijama donose vijesti o čudu u Bosni i Hercegovini. Za razliku od brojnih europskih zemalja koje unatoč primjeni strogih epidemioloških mjera muku muče s koronom, BiH i sa znatno blažim mjerama navodno postiže daleko bolje rezultate.

Pritom se, doduše, rijetko spominje da je i tamo, kao i u većem dijelu Europe, na snazi policijski sat, te da je nošenje maske obvezno čak i u vanjskim prostorima, na stranu sad koliko se to u stvarnosti (ne) poštuje. Zato naslovnice vrište kako u BiH kafići i restorani rade, čak se i organiziraju svadbe, sugerirajući kako je upravo to tajna uspjeha susjeda u obračunu s koronom. To nije čudno s obzirom da mediji u Hrvatskoj još i veće simpatije, nego za tu, u mnogo čemu nefunkcionalnu zemlju, gaje prema ugostiteljima. Tek što su ih pored živih vatrogasaca, vojnika, HGSS-ovaca, volontera Crvenog križa i Civilne zaštite proglasili glavnim junacima pomoći pružene unesrećenima potresom, treba im dati vjetar u leđa i sad kad prijete kako će se povesti za primjerom kolega im u Italiji i Češkoj, i otvoreno prkositi kršeći mjere. Izostane li novi korona val, mediji će reći – eto, vidite, kako smo bili pametni! Razbukta li se pošast opet, ništa strašno – kriv će biti kronično nesposobni, posve pogubljeni Stožer koji ne sluša znanstvenike i kasni s primjenom ionako neadekvatnih mjera.

Sjena nad uspjehom

Ipak, sjenu nad uspjehom bosanskih i hercegovačkih susjeda u obračunu s globalnom pošasti na tren je bacio podatak o smrtnosti u studenom prošle godine. Točnije, bacio bi kad ne bi bio brižno prikriven, a ako je ponegdje i objavljen, našao se na marginama, bez ikakvog komentara i makar tračka zabrinutosti. Naime, Federacija BiH (hrvatsko-muslimanska polovica BiH) u studenom 2020. bilježi preko 3200 umrlih, otprilike za 90% više nego u istome mjesecu 2019. Ilustracije radi, to bi bilo kao da je Hrvatska u studenom imala ukupno 7500 umrlih, 2 tisuće više nego što ih je zabilježila. Na prvu bi se reklo da su susjedi cijenu uspjeha poprilično skupo platili.

Naime, upravo je kriterij porasta broja umrlih bez obzira na uzrok najrealniji i najpouzdaniji pokazatelj učinka pandemije, odnosno učinkovitosti mjera zaštite protiv nje, bez obzira što to nije njezina jedina bitna posljedica. Tu su još utjecaj takozvanog produljenog COVID-a na opće zdravlje pa i buduću smrtnost, te smanjena pozornost prema drugim bolestima uslijed opterećenosti zdravstvenog sustava drastično povećanim priljevom bolesnika u odnosu na uobičajeno stanje, čije posljedice još nije moguće izmjeriti. K tome, statistike smrti pripisanih COVID-u, nerijetko objavljivane pod budnom paskom državnih vlasti, nisu baš uvijek pouzdane, prije svega zbog neujednačenosti kriterija.

Različite države, katkad motivirane čisto političkim razlozima, sve kako bi se prikazale u boljem svjetlu od drugih, primjenjuju različite metre. Uz to, uobičajeno korišteni kriterij smrtnosti na ukupan broj stanovnika nije pravedan, jer ne uzima u obzir raznoliku dobnu strukturu od države do države, uvjetovanu kako prirodnim kretanjem stanovništva, tako i migracijskim kretanjima unazad nekoliko desetljeća, kao i činjenicu da bolest smrtno pogađa pretežito stariju populaciju. Stoga je kao mjerilo razumnije uzeti odstupanje ukupne smrtnosti u odnosu na prethodne godine, pri čemu ima smisla promatrati samo razdoblje otkad se bolest pojavila, odnosno otkad je počela zamjetnije uzimati danak u životima. Jer bilo bi apsurdno učinak neke pojave mjeriti usporedbom podataka prije nego što je ona nastupila, što, doduše, krivotvoritelje istine ne sprječava da se upravo time posluže. Oni koji se zdrava razuma ne odriču tek tako mjerit će utjecaj korone u Italiji analizirajući podatke počevši od ožujka, u BiH i Srbiji od srpnja, a u Hrvatskoj i Sloveniji od listopada.

Što kažu pouzdani izvori?

Kako podaci o smrtnosti statističkog zavoda Federacije BiH dolaze s kašnjenjem, a katkad zbog nepotpunosti i nisu odveć pouzdani, za potrebe analize nije zgoreg potražiti i druge izvore podataka. U tom smislu dobro može poslužiti stranica https://www.nekros.info/, gdje se osmrtnice objavljuju dnevno, pa se njihovim pukim prebrojavanjem lako može napraviti usporedba s prijašnjim stanjem. To poglavito vrijedi za Hercegovinu i unutrašnjost Dalmacije, jer ti su krajevi na navedenoj stranici već dovoljno dugo reprezentativno zastupljeni. A da se u njihovu slučaju zamijećeni višak smrtnosti ne može pripisati povećanoj popularnosti stranice u novije vrijeme, vidljivo je usporedi li se broj osmrtnica u prvom polugodištu 2020., dakle, prije nego što je korona počela uzimati maha, s istim razdobljem 2019. godine, budući da tada nema osjetnijih odstupanja. Ipak, od ljeta prošle godine nije tako, kako zorno pokazuju podaci po pojedinim hercegovačkim općinama vidljivi u tablici niže. Vrijedi naglasiti kako su u obzir uzeti samo Hrvati, jer je primijećeno da se osmrtnice Muslimana (lako prepoznatljive po zelenoj boji) na promatranom području tek sporadično pojavljuju na navedenoj stranici. Pritom je Hrvatima pribrojen i manji broj Srba, najviše u Mostaru uz nekolicinu u Čapljini, što ipak ne utječe na opći zaključak. Prvo, jer je Srba zaista malo, a drugo, jer se pojavljuju i u 2019. i u 2020., stoga je razumno zaključiti da dijele iste trendove kao i Hrvati.

Suma summarum, među Hrvatima Hercegovine je u drugom polugodištu 2020. umrlo preko 600 ljudi ili njih za 50% više nego u istom razdoblju 2019., pri čemu je ukupni broj vjerojatno i veći, budući da na navedenom izvoru zasigurno nisu objavljene baš sve osmrtnice.

Vrijedi naglasiti kako do odstupanja na razini pojedinih općina ne dolazi samo uslijed najvjerojatnijeg razloga, haranja korona virusa, nego i zbog redovnog odstupanja (npr. znatno ispodprosječna smrtnost zapaža se u Čitluku ljeti 2020. i u Tomislavgradu ljeti 2019.), no to se u totalu na kraju ionako poravna. Konačno, očito je kako skoro sve općine dijele manje ili više osjetan porast smrtnosti. Pozorniji promatrač će uočiti manju smrtnost u slabije napučenim općinama Neumu i Ravnom u 2019. godini, što, moguće, proizlazi iz činjenice da se evidencija za njih u zadnje vrijeme vodi dosljednije, tj. u ranijem su razdoblju tamošnji umrli vjerojatno bili evidentirani pod nekom drugom, većom općinom. Kako bilo da bilo, to ne utječe bitno na zbroj, time ni na opći zaključak.

Smrtnost na kamenjaru i drugdje

Usporedbe radi, priložimo podatke i o drugim krajevima u kojima prebivaju žitelji sličnog mentaliteta i gena kamenih, istina, nešto slabije napučenima od zapadne Hercegovine, no ipak relevantnima za usporedbu. Istočna Hercegovina sadrži podatke za preminule Srbe u općinama Trebinje, Bileća i Gacko, dok su Nevesinje, Ljubinje i Berkovići zanemarivo zastupljeni, pod Imotskom krajinom je podveden cijeli taj kraj, Cetinska krajina, pak, obuhvaća Sinj, Trilj, Hrvace, Otok, Muć, Dicmo i Vrliku, a Drniška zagora Drniš, Unešić, Ružić i Prominu.

I dok je među Hrvatima zapadne Hercegovine u drugom polugodištu 2020. umrlo za 3 mjeseca više ljudi nego što je uobičajeno, tj. u tih 6 mjeseci umrlo ih je koliko ih inače umre u 9 mjeseci, za Srbe u istočnoj Hercegovini, uz ogradu zbog ipak manjeg uzorka, taj je broj čak i nešto veći – 3,5 mjeseca. Zanimljivo, detaljnija razrada po tromjesečjima pokazuje kako je porast smrtnosti za zapadnu Hercegovinu ravnomjernije raspoređen. Jedna trećina porasta odnosi se na ljeto (3.tromjesečje), a dvije trećine na jesen (4.tromjesečje), dok za istočnu Hercegovinu sav višak smrtnosti otpada na posljednje tromjesečje. U Imotskoj krajini brojevi slijede trendove u zapadnoj Hercegovini uz malo veću smrtnost. U Cetinskoj krajini, unatoč medijski raširenom sumnjičenju zbog okupljanja povodom Gospe i Alke, porast smrtnosti je gotovo dvostruko manji nego u susjednoj Imotskoj, dok u Drniškoj zagori smrtnost ne odstupa zamjetnije od uobičajene.

Prosjek na razini Hrvatske, jedne od rijetkih država koja ne bilježi znatnija odstupanja u smrtnosti u listopadu i studenom u odnosu na službeno evidentiran broj umrlih od korone, pa pod pretpostavkom da je tako bilo i u prosincu, za koji podaci još nisu dostupni, višak smrtnosti iznosi 1 mjesec. To zapravo znači da bi Hrvatska uz hercegovački porast do kraja 2019. imala još nekih 8-9 tisuća više umrlih povrh 4 tisuće zabilježenih. Za ilustraciju, u doba širom Europe najjače gripe unazad nekoliko desetljeća, one početkom 2017., koju je u javnosti potencirao Zoran Milanović propitkujući smisao proljetnih epidemioloških mjera, ali i kako bi omalovažio smrtonosni potencijal korone u odnosu na gripu (jer čemu sve te mjere kad tako malo ljudi umire?), za što su ga na sva usta hvalili oni koji su ga i na izborima, bilo izravno, bilo pozivajući na neizlazak ili poništavanje listića u drugome krugu, podržali, porast smrtnosti je iznosio jedva 0,5 mjeseci (pola mjeseca). S tim da tada nije bilo ni maski, ni društvene distance, ni raširene dezinfekcije, ni ograničenja okupljanja, ni zatvaranja kafića, restorana, teretana… Drugim riječima, zaraza se slobodno širila. Dodajmo ovome kako je u koronom najpogođenijem europskom kraju, talijanskoj provinciji Bergamo, u svega 2 mjeseca pomrlo toliko više ljudi nego obično, koliko ih inače umre u 6,5 mjeseci, pri čemu podaci za jesenski val još nisu dostupni. U središnjoj švedskoj regiji Stockholm, koja je u proljeće poslužila kao pokusni kunić za dostizanje kolektivnog imuniteta prirodnim putem, u međuvremenu ga navodno dosegavši već nekoliko puta, taj broj iznosi 2,5 mjeseca, od čega 0,5 mjeseci u razdoblju od sredine studenog do kraja 2020. godine. A zloglasni brazilski grad Manaus – središte amazonske prašume, gdje se prema zadnjim vijestima unatoč još ljeti dosegnutoj 76%-tnoj prokuženosti korona opet vraća na velika vrata – je krajem lipnja bilježio porast umrlih u mjeri koliko ljudi tamo obično umre za 3,5 mjeseca.

Brojke ne lažu ili ipak zavjera na djelu?

Ako bi netko pomislio kako je za analizu korištena mrežna stranica, na kojoj su umrli navedeni poimence, uz godinu rođenja i datum smrti, najčešće i fotografiju, produkt nekakve koordinirane bjelosvjetske zavjere, valja reći kako i podaci o umrlima u 2020. u većim katoličkim župama ukazuju na sličan trend. Tako u župi u Kočerinu na razini čitave godine bilježe 78 umrlih u odnosu na njih 56 godinu dana ranije, u župi Katedrala u Mostaru 69 u odnosu na lanjskih 44, a u župi u Tomislavgradu 129 prema 85. U najvećoj župi u općini Posušje marljivi župnik evidenciju vodi po mjesecima. Tako je u zadnja 3 mjeseca prošle godine zabilježio 37 umrlih, skoro dvostruko više nego u istom razdoblju 2019. godine (19 umrlih). Što drugo zaključiti nego – ako je mrežna stranica s osmrtnicama upregnuta u korona zavjeru, onda su i župnici diljem BiH također plaćenici, a da sami to možda i ne znaju.

Istina, ima i župa u kojima nema znatnijeg porasta umrlih u 2020., no to je prije svega pokazatelj točkastog, neravnomjernog širenja bolesti kao posljedice poduzetih mjera zaštite, ali ujedno i prostora za njezino daljnje napredovanje. Dodajmo i kako mrežna stranica nekros.info nije tako popularna među Hrvatima u Bosni kao među sunarodnjacima im u Hercegovini pa ne može poslužiti zaključcima o posljedicama korone u njihovim redovima. Ipak, znakovito je kako je u tamošnjoj ponajvećoj župi, onoj u Vitezu, broj umrlih u prošloj godini porastao sa 111 na 139, pri čemu je kod samo četvero kao uzrok smrti navedena korona. Odakle onda toliki porast? Ako nije korona, što je?

Naposljetku, iako u većini općina zapadne Hercegovine u prvih 25 dana siječnja smrtnost mahom opada, tako da ni na razini cijele regije više nema znatnijeg odstupanja smrtnosti u odnosu na isti mjesec lani (porast s 205 na 226 umrlih), upozoravajuće iznimke su Mostar (porast s 28 na 56) i Posušje (porast s 8 na 21), pri čemu razumljivo nisu uzete u obzir žrtve nezapamćene novogodišnje tragedije u posuškom kraju. Zato je, i ne samo zato, ipak prerano zaključiti da je korona u Hercegovini pobijeđena. No, čak i ako je, daj Bože, tako, ne bi li ta pobjeda bila nalik onoj boksača, koji sav izudaran jedva dočekuje završni gong, što, istina, pomalo ironično, za njega na neki način i jest pobjeda? Doduše, pobjeda koju teško da bi itko poželio i najvećem neprijatelju. No, što ako se ipak ne radi o gongu koji označava kraj meča, nego samo kraj još jedne runde?