Mladen Pavković: Dvadeset mladića masakrirano je u Kusonjama…

U selu Kusonje, nedaleko Pakraca, dogodio se strašan zločin 8. rujna 1991. Tamo su zvjerski ubijeni mladi ljudi-Hrvati, njih dvadesetak, koji su branili ovo selo i ovaj kraj.

O tom događaju redatelj Kristijan Milić snimio je i igrani film „Broj 55“, koji je 2014. u Puli pokupio gotovo sve nagrade. A „Veliku zlatnu plaketu-da se ne zaboravi“ UHBDR91. redatelju je dodijelila i Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.). Milić je tada izjavio da mu ovo, braniteljsko priznanje, više znači nego sve nagrade na Pulskom festivalu!

A, što se dogodilo u Kusonjama? Mala skupina hrvatskih branitelja otišla je u ovo selo u ophodnju. Međutim, upali su u zasjedu. Nije im preostalo ništa drugo nego se braniti od srpskog i inog neprijatelja koji je bio daleko brojniji. Sakrili su se u kuću s brojem 55. Njihov otpor trajao je cijeli dan, gotovo do posljednjeg metka. One koji su ostali živi Srbi i zločinačka JNA je mučila i ubila.

Krivci za ovaj strašan zločin još nisu sjeli na optuženičku klupu!

Jedan od onih koji je također 1991. žario i palio u tom dijelu Hrvatske bio je i Veljko Džakula, čije se ime u Pakracu i drugdje uvijek sa zgražanjem može čuti.

Bivši  predsjednik RH Ivo Josipović jedne ga je godine kao svog (dragog) gosta doveo i u Knin, na obljetnicu Vojne redarstvene operacije Oluja95.!?

A tko je bio i što je govorio Džakula 1991., kojem zbog njegovih zlodjela nije pala ni vlas s glave?

Bio je predsjednik četničke Vlade SAO krajine Zapadne Slavonije, a u razgovoru za srpski Dnevnik od 24. studenoga 1991., nakon okupacije Vukovara,  uz ostalo je izjavio:

- Ono što se dogodilo u Vukovaru je nažalost zlodjelo ustaša. Djecu su u kolijevkama klali, u jednom dječjem  vrtiću je pronađeno 41 zaklano dijete, između pet i devet godina. Ubijali su žene, starce, djecu, sve što se micalo po zemlji. I stoku. Nisu ubijali, nego masakrirali nedužne. Zlotvori jedni! Ovdje se ni jedan zlikovac neće izvući. Zar toliku djecu poklaše , nedužne starce i starice poubijaše, pa da se tek tako u nekoj  zamijeni izvuku. Svakog zločinca će stići zaslužena kazne- govorio je Džakula nakon masakra nad hrvatskim braniteljima i civilima i u Kusonjama i u četničkom logoru Bučje, gdje je nestao i dr. Šreter. Osim toga, njega su hrvatske snage uhitile kao četničkog kolovođu (1995.), a nakon toga pustile na slobodu, s čime se Pakračani, ali i drugi, još danas ne mogu pomiriti.

Džakula je u tom intervju također rekao:

- Ovaj rat ne vodi Hrvatska, jer da ga ona sama vodi, bio bi završen za desetak dana. Fašizam ponovno  diže glavu u Europi, a eskalaciju je doživio u Hrvatskoj. (Zar tako i danas ne govori Pupovac?, op.a.). Hrvatska je samo transmisija za ostvarenje starih germanskih apetita u Jugoslaviji. Međutim, ma koliko htjeli da ponovno iznutra razore Jugoslaviju, neće uspjeti, jer Jugoslavija će opstati, makar i u krnjem sastavu. Nije se ponovila 1941., iako je opasno bilo zaprijetilo da se ponovi, jer je JNA sačuvala svoje jezgro, nije rasturena, iako su izdajnici htjeli da je rasparčaju na republičke vojne  formacije. Glavnina komandnog  i vojničkog kadra je ostao vjeran Jugoslaviji. Jednog dana izdajnici  će odgovarati za svoja nedjela. A izdaje je bilo u samom državnom vrhu, u samom vrhu Generalštaba JNA, no sada su redovi JNA pročišćeni, ne do kraja, ali u dobroj mjeri, tako da će JNA, ubrzo zadati i posljednji odlučujući udarac paravojnim formacijama u Hrvatskoj.

Zatim je odlučno poručio i ovo:

- Nikada više zapadna Slavonija neće biti Hrvatska. Nikada. Tu dileme nema, SAO Zapadna Slavonija će biti federalna jedinica nove Jugoslavije. Poslije 86 dana neprekidnih borbi Vukovar je konačno oslobođen, ali je plaćena prevelika cijena njegova oslobađanja, jer su ustaše sav svoj bijes, svu svoju krvoločnost iskazali na nedužnom srpskom narodu, na djeci, starcima i staricama – zaključio je Džakula nakon okupacije Vukovara, masakra u Kusonjama, zločina u logoru Bučje i na pakračko i lipičkim područjima.

Stanovnici Kusonja, ali i Pakraca i danas se s pravom pitaju: jel se može graditi suživot s takvim ljudima kakav je Džakula, a koji se slobodno šeću, pa čak i uz pomoć raznih pupovaca i dalje iznose laži, klevete, uvrede i obmane, kakve su se mogle čuti i 1991.?

A 8. rujna 1991., na Malu Gospu, u Kusonjama su zvjerski ubijeni: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak,  Marijan Dukić, Stipe Gađa, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara. Dvije godine poslije ovog zločina, 8. rujna 1993., na istom mjestu gdje su poginuli ovi neustrašivi ratnici, polažući vijenac i paleći svijeće njima u čast, život su izgubili Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Šegović, dok je više od deset Hrvata i Hrvatica ranjeno.

Foto: poginuli hrvatski branitelji u Kusonjama

Sada ćemo naravno pitati ono što uvijek pitamo: ako svaki zločin ima svoga zločinca, gdje su i zašto nisu iza rešetaka oni koji su učinili ovo zlodjelo? Neki su istina osuđeni, ali u odsutnosti, što znači kao da i nisu.

A tog nesretnog  8. rujna 1991. (o čemu je, kako rekosmo, Kristijan Milić snimio i odličan igrani film- „Broj 55“!) u pomoć obrani Pakraca stigla je "A" satnija 1. bojne 105. bjelovarske brigade ZNG-a. Dobili su zadatak da izvide stanje na bojišnici, pa su nekim improviziranim oklopnim transporterom otišli u izviđanje, među ostalim i u Kusonje. Kad su utvrdili da na ulazu u selo  nema srpskih četnika, nastavili su dalje, do središta sela. Ali, tamo ih je dočekala pripremljena zasjeda. Vozilo im je bilo pogođeno, a oni nisu imali drugu mogućnost već da se od uraganske četničke vatre sklone u prvu kuću. Pružali su žestoki otpor mnogobrojnim četnicima, sve dok su imali streljiva. Poslana im je pomoć, ali nije se uspjela probiti do njih. U kući u kojoj su se sklonili hrvatski branitelji bilo je mrtvih i ranjenih, a oni koji su ostali živi nisu se željeli predati sve do trenutka kad su četnici uspjeli minirati kuću. Tada su izašli s uzdignutim rukama. Međutim, onda je uslijedilo nevjerojatno četničko iživljavanje. Mučili su ih sve do smrti…

Gdje su tada, pitamo, bila ratna pravila  i konvencije?

Tijela svih poginulih časnih hrvatskih branitelja  pronađena su tijekom siječnja 1992. u masovnoj grobnici u Rakovom Potoku s još 23 civilnih žrtava iz Kusonja.

Može li se to zaboraviti?

Mladen Pavković