Pelješka fešta, pa otrežnjenje: Nakon Marićeva odlaska Plenković će zapravo pokazati kakav je krizni premijer

Sva sreća da je Marić otišao iz aktualne Vlade prije svečanog otvaranja Pelješkog mosta te će završetak prve polovice njezina mandata biti obilježen ovim prometnim pothvatom, a ne daljnjim nagađanjima je li svojim odlaskom navijestio početak najizazovnijeg dijela premijerske karijere Andreja Plenkovića. Malo tko ne prognozira da će početak jeseni ubrzati financijske, gospodarske i energetske probleme ne samo Hrvatske, nego i ostatka svijeta. Kada u takvim okolnostima izvršno tijelo vlasti neke države napusti jedan od najpouzdanijih članova, i to bez suvislijeg obrazloženja, javnost u najmanju ruku počinje propitivati kakvoću upravljanja zemljom i kadrovsku strukturu vlasti.

Marić je nedvojbeno uvijek mislio na svoju karijeru, ali je pritom na pristojan i stručan način ostavljao dojam da misli i na posao koji obnaša. U proteklih šest i pol godina bio je de facto financijski direktor države, uz kojega premijer nije morao voditi računa o platnoj bilanci. Usto, ni na koji način nije ugrožavao politički primat Plenkovića, ostavši mu do kraja idealnim suradnikom – stručnim u poslu i nekonkurentnim u politici. Marićevim odlaskom iz Vlade Plenković je ostao najutjecajnijim političarem u zemlji, ali je bez njegova doprinosa iznenada postao najizloženijim u svim budućim krizama.

Nakon što je prije točno dvije godine, 22. srpnja 2020., konstituiran X. saziv Hrvatskog sabora, Plenković je kao predsjednik HDZ-a i dotadašnji premijer nastavio obnašati čelnu dužnost u Vladi. Činilo se da nakon krize s Agrokorom, koalicijskih lomova, slabih rezultata HDZ-a na europskim i predsjedničkim izborima te krize uzrokovane pandemijom nova Plenkovićeva vlada, osnažena uvjerljivom pobjedom na parlamentarnim izborima, ulazi u znatno mirniji i povoljniji četverogodišnji mandat. U njemu je trebalo kapitalizirati započete velike infrastrukturne projekte poput Pelješkog mosta te dodatno integriranje vezano uz članstvo u Europskoj uniji, poput uvođenja eura i ulaska u šengenski prostor. I dok su se u prethodnoj Plenkovićevoj vladi ministri smjenjivali kao na traci, nova je kadrovski izdržala sve do veljače ove godine, kada je uhićenjem ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Darka Horvata započet novi niz kadrovskih promjena. U manje od pola godine Vladu je napustilo pet njezinih članova, većina zbog problema sa zakonom, što su podebljala uhićenja prethodnih članova Vlade, poput Gabrijele Žalac i Tomislava Tolušića. Tako je pokraj Plenkovića od listopada 2016., kada je preuzeo premijersku dužnost, do danas iz različitih razloga prodefiliralo četrdesetak ministarskih imena. Uz hrvatskog premijera s najduljim stažem na toj dužnosti od 1990. tako se izmijenio i najveći broj članova Vlade.

Marić još uvijek ima dulji staž u Vladi na ministarskom položaju od Plenkovića na premijerskom jer je ministrom financija postao još u mandatu premijera Tihomira Oreškovića. Iako nije član HDZ-a, Marić je bio jedan od ključnih ministara triju HDZ-ovih vlada. Ministrom je postao kada je svatko upućeniji mogao pretpostaviti da njegovu tadašnju tvrtku Agrokor čekaju poslovni problemi. Kao Agrokorov izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala te odgovoran za međunarodno financiranje i odnose s investitorima, Marić je napustio Ivicu Todorića godinu dana prije njegova poslovnog sloma, očito kao raniji Todorićev oslonac u Vladi. S bivšim se šefom kriomice sastajao usred krize, a zbog Marića je umalo pala Vlada nakon raskida koalicije HDZ-a i Mosta, kada je bivši SDP-ovac i osuđenik Tomislav Saucha presudio u korist izglasavanja povjerenja ministru financija. Sve to nije poljuljalo Marićev položaj, ali Plenković nakon njegova napuštanja Vlade nije mogao prikriti spoj iznenađenja i nezadovoljstva ustvrdivši da se posao može obavljati jedino ako ga se želi.

Kao što je svojedobno napustio Agrokor pred krizu, je li Marić napustio i Vladu uoči nove, možda i najveće krize u zemlji u proteklih desetak godina? Ona je dobrim dijelom uvezena zbog vanjskih nestabilnosti generiranih gospodarskim, sigurnosnim i energetskim razlozima. No posljedice krize treba rješavati u zemlji, ako se već ni na koji način u zemlji ne mogu rješavati njezini uzroci. Plenković tek sada postaje pravim kriznim premijerom jer su dosadašnje krize, kojima je, htio-ne htio, morao upravljati, bile ograničenije i prostorno i vremenski. Unatoč višim kreditnim rejtinzima zemlje, hrvatski ulazak u europodručje događa se u trenutku najslabijeg pariteta eura prema američkom dolaru i švicarskom franku, raspolaganje energentima sve je neizvjesnije, a standard najvećeg broja građana svakodnevno ugrožava najveća inflacija od prve polovice 1990-ih. Izgubivši pouzdanog ministra financija, doduše iz boljih vremena, premijer će se, unatoč novom čelnom čovjeku Ministarstva financija Marku Primorcu, sve više percipirati kao najodgovorniji i za financijske prilike. Kao drugog čovjeka Vlade sada se doživljava novog potpredsjednika Olega Butkovića te on polako trasira put sljedećeg čelnog čovjeka HDZ-a te same Vlade.

Stoga početak druge polovice mandata druge Plenkovićeve vlade započinje uz središnje pitanje svake vlasti suočene s kriznim situacijama: koliko je vlast stabilna i postoji li joj jasna alternativa? Neovisno o kadrovskim promjenama, generiranju problema i realnim mogućnostima odgovora na krizu, aktualna Vlada potvrđuje da je stabilna onoliko koliko je stabilan politički položaj njezina prvog čovjeka. Pretekavši ovog proljeća po duljini premijerskog staža Ivu Sanadera, Plenković se učvrstio kao najutjecajniji predsjednik hrvatske Vlade od 1990. Izvor je njegove političke moći i dalje nedodirljiv položaj na čelu HDZ-a, zatim tanka, ali veoma čvrsta parlamentarna većina, koju sljedećih mjeseci mogu povećati svi oni koji nakon novih izbora mogu zaboraviti na svoj zastupnički status, te ideološki, personalno i taktički divergentna oporba čiji profil nikada nije djelovao nespremnije za preuzimanje vlasti kao danas. SDP i Domovinski pokret banalno su se raskolili samo godinu dana nakon posljednjih parlamentarnih izbora, Most odavno ne može preuzeti vlast ni u Metkoviću, kamoli u cijeloj Hrvatskoj, dok ostale opcije, poput platforme Možemo! i Centra u Zagrebu i Splitu, tek moraju pokazati koliko su spremne za obnašanje vlasti.

Plenković zato može biti miran kada je posrijedi artikuliranje oporbenih planova za preuzimanje vlasti jer takvo što na ozbiljan i uvjerljiv način još ne postoji. Peđa Grbin ili Božo Petrov kao novi premijeri? Grbin nije u stanju upravljati ni strankom, kamoli državom, dok je Petrov zasjenjen i u vlastitoj stranci od bračnog para Raspudić nakon neuspjeha u obnašanju dužnosti u Vladi i Saboru. Plenkoviću je u tom smislu najveći suparnik on sâm jer se birači uskoro mogu nepovratno zasititi jednog te istog pristupa politici, osobito nekritičkoga prema vlastitim greškama, na kakvom premijer ustrajava. Odlazak Zdravka Marića iz Vlade možda nije omen, ali trenutak u kojem se dogodio sigurno jest.

 ** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**