RATNI HEROJI Liječnici i sestre u Oluji: Ratne ozljede su stravične, sjećam se straha da ću ugledati neko poznato lice među ranjenicima

Brojni liječnici, medicinske sestre i tehničari Kliničkog bolničkog centra Rijeka sudjelovali su u Domovinskom ratu od njegovih samih početaka kao dio ratnih medicinskih ekipa. Sudjelovanje u akciji Oluja za mnoge je bio nastavak rada na brojnim ratištima gdje su praktički na prvim crtama obrane od početka rata spašavali živote ranjenih, a sada su za Novi list, progovorili o tom vremenu.

"Kao medicinska sestra, instrumentarka bila sam član Mobilne kirurške ekipe iz KBC-a Rijeka koja je 30. srpnja 1995. godine stigla u Opću bolnicu Gospić na period od petnaest dana", kaže Eli Šuperina Mandić koja svoja sjećanja iz tog razdoblja veže ponajprije za svoje kolege kojima se uvijek posebno divila na snazi i savjesnom obavljanju posla unatoč strahu za svoje obitelji koje su živjele u blizini ratišta.

"Dani prije operacije Oluja ostali su mi u blijedom sjećanju kao pripreme, provjere instrumentarija, materijala i dolazak još jedne riječke ekipe. Iza operacije Oluja ostali su mi zvukovi kamiona koji su dovozili ranjenike, helikoptera koji su transportirali pacijente u druge ustanove, slike ranjenika po hodnicima i sobama bolnice, slike bolnih izraza lica ljudi. Sjećam se i straha da ću ugledati neko poznato lice među ranjenicima", dodaje Šuperina Mandić.

Uoči Oluje

I poznati riječki kardiokirurg prof. dr. Igor Medved u Oluji je sudjelovao kao specijalizant s ranijim iskustvom rada na ratištima. Prisjeća se kako uoči Oluje nije bilo priprema, s obzirom na to da se akcija pripremala u tajnosti.

"Dobio sam poziv večer prije da drugo jutro trebam krenuti prema Lici. Ekipe su se skupljale prema mjestu stanovanja, a liječnici, instrumentari, medicinske sestre i svi ostali na kraju okupljeni na licu mjesta gdje je bila baza. Dio liječnika koji su radili na prvoj liniji i koji su bili najugroženiji, vjerojatno su povlačeni nekako drugačije. Kirurške ekipe bile su uglavnom u pozadini gdje su prihvaćale najteže bolesnike", kazao je.

"Razlika je sav taj psihološki pritisak. Svi smo mi ljudi sa svojim strahovima i svatko drugačije reagira pod velikim pritiskom. Ne vjerujem da postoji netko tko je otišao na ratište bez straha i razmišljanja što će se dogoditi s njim, ali i njegovoj obitelji ako mu se nešto dogodi", napominje Medved.

Iako za ritam rada na ratištu kaže da se ne razlikuje bitno od bolničkog ritma, ozljede s kojima se susretao u ratu drugačije su od ozljeda koje liječnik zbrinjava mirnodopskim uvjetima.

"Kao prvo, sve ozljede su od eksploziva, što znači da na više mjesta na tijelu postoje ozljede i nikad ne znate kuda geler ili metak može proći i završiti. Većina ozljeda je stravična, najstravičnije izgledaju amputacije udova i slično, no to je prava ratna kirurgija i nema puno sličnosti s civilnom kirurgijom, makar se i ovdje ponekad susrećemo s ružnim ozljedama", objašnjava.

'Svatko tko želi rat, ne rezonira dobro'

Prije Oluje prošao je jedan dio ratišta u Slavoniji, a u nekoliko navrata bio je i na Velebitu tijekom Domovinskog rata. Oluja je, kako kaže, bila brza akcija i vjeruje da ni naše snage nisu mislile da će tako brzo proletjeti.

"Mislim da mi je ratno iskustvo donijelo i razmišljanje da svatko tko želi rat, ne rezonira dobro. Od 1991. godine kad je počeo moj kirurški put do 1996. godine, dakle pet godina kad bi čovjek trebao napredovati i učiti kirurgiju, moja je generacija sve to izgubila i počela nadoknađivati kasnije", prisjetio se dodavši kako se i danas rado sjeti divnih ljudi, a uvijek potisne onaj dio straha koji je bio prisutan.

S njime je kao iskusni kirurg u Oluju išao i dr. Ivan Kirin.

Kako su u selo gdje su bili smješteni počeli stizati ranjenici, Kirin je povučen u gospićku bolnicu jer se smatralo da tamo može više doprinijeti u spašavanju bolesnika dok je Medved kao specijalizant zajedno s anesteziologom i instrumentarom ostao u selu pored Gospića gdje su se do premještanja u gospićku bolnicu zbrinjavali ratnici.