Strani fotograf prvi put ispričao što je vidio u Vukovaru ’91: ‘Nikad to neću zaboraviti’
Fotograf Steve Chapman-Bertelli jedan je od hrabrih stranaca koji su se po zadatku našli u Vukovaru za vrijeme okupacije. Steve je, osim fotografiranja rata u Hrvatskoj, poznat i po sjajnim fotografijama iz BiH, točnije – iz Sarajeva. Do njegovih materijala, fotografija, ali i stavova, došao je Darko Galić koji nam je sve to rado ustupio i to sa jednim ciljem: da se sačuva priča o ratnom Vukovaru, ali i istina o tadašnjim događajima.
Opisujući Vukovar, Steve Chapman-Bertelli je sam sebi poželio da se ne uznemiri zbog prisjećanja na najteže trenutke koje je ovaj grad proživio.
“Krajem rujna 1991. proveo sam nešto više od tjedan dana u malom gradu u Hrvatskoj koji se zove Vukovar. Grad je bio okružen i pod opsadom Jugoslavenske vojske i milicije. Neki kažu da je na Vukovar ispaljeno oko 2000 bombi dnevno, ali ja sam nakon nekoliko sati izgubio broj. Nikada neću zaboraviti čemu sam svjedočio i doživio u tih nekoliko dana i zakleo se da ću u studenom svake godine do kraja života nekome ispričati njegovu priču. Desetljeća poslije i Vukovar me i dalje muči, ali svake godine, bez izostanka, ispričam njihovu priču. Ove godine vam govorim, iako je ovo prvi put da to zapisujem. Nadam se da će jednog dana netko poslušati i možda jednog dana netko naučiti svoju lekciju.”
“Siniša Glavašević je očito bio šef”
U to je vrijeme, opisao je, bio mladi fotoreporter koji je živio u Italiji i činilo mu se prirodnim da ode i fotografira rat, pa je odjurio u Zagreb, a potom u Vinkovce. Zapovjednik Vinkovaca mu je rekao da ne ide u Vukovar, no ipak je otišao: “Upoznali smo zapovjednika (Jastreb), obavili razgovor s njim i odvezli smo se natrag u labirint polja i bombardirano selo. Zatim je došao još jedan automobil s novinarom francuskog radija i dva snimatelja, Philippeom i Jean-Luisom. Idete li u Vukovar? Da. I tako sam se vratio, kroz labirint polja i do vukovarske radio postaje.”
“Radiostanica” je, prisjeća se, bila kuća u nizu u blizini centra grada, a “studio” je bio smješten na dnu stepenica u prostoru za ormare: “Tu sam upoznao Sinišu i ostale s Radio Vukovara, iako me sram reći da im se imena jedva sjećam. Zidovi bi drhtali od bombardiranja, ali oni su i dalje emitirali svoje reportaže, glazbu i apele. Siniša Glavašević očito je bio šef. Kad je govorio, slušali su. Kao i svi ostali, govorio je tiho, tihim tonom i stvarnim riječima, ali duboko, duboko zabrinuto.”
Atmosfera je bila sumorna, ali ljudi s radija su, kaže ovaj fotograf, čak i kad je smrt bila pred njihovim vratima reagirali smirenošću i uzajamnim razumijevanjem ljudi koji su znali gdje su u svom životu: “Ništa gore ih nije moglo dotaći. Ipak, znali su ono što mi nikada nismo mogli zamisliti. Kao da su stigli do svoje sudbine. Ne mogu riječima opisati nježnu ljubaznost koju su pokazali prema nama i jedni prema drugima, to je nešto što se rijetko viđa.”
Šokantan opis bolnice
Chapman-Bertelli potom je opisao odlazak u jedno od skloništa u kojem su bili muškarci, žene i djeca svih dobi: “To je bilo mjesto na kojem su samo čekali. Ponekad bi bombardiranje otreslo prašinu sa zidova, ali oni su čekali, tiho, strpljivo i bez riječi prigovora. Nekoliko sam minuta promatrao djevojčicu od oko 12 godina kako u takvom miru gleda u svijeću da sam se i ja na trenutak smirio. Ovdje sam upoznao 15-godišnju djevojku po imenu Mihaela koja je jako dobro govorila engleski, pa smo puno razgovarali. Bila je osoba snažne volje i govorila je odlučno kao odrasla osoba. Nikada neću zaboraviti kako mi je govorila da će sve biti u redu, jer će ih predsjednik Clinton i Europa spasiti i da će ih vojnici, poput njenog dečka, braniti dok pomoć ne stigne. Bila je duboko zaljubljena u visokog, zgodnog 19-godišnjeg vojnika koji se borio na prvoj crti. Vidio sam ih zajedno u dvorištu, i imali su sramežljivu nevinost prve ljubavi, uvijek pomalo nespretno, ali tako nježno.”
“Na ovaj grad je zaboravila i vlastita država”
Unutrašnjost bolnice potpuno ga je šokirala: “Silazak stepenicama u podrum. Koračanje preko tijela. Ljudi jauču. Svih uzrasta, djeca, starci, mladići. Krv posvuda. Tijela posvuda. Svaki procjep zraka ispunjen smradom tijela koja dišu. Podigao sam kameru prema starici na nosilima, prekrivenoj krvavim zavojima, ali ona je podigla ruku. Tako da imam samo jednu fotografiju iz bolnice u Vukovaru, onu hrvatskog fotografa koji me prvi put odvezao u grad, na izlasku je upao u zasjedu i strijeljan.”
U podugačkom prisjećanju na Vukovar, fotograf je došao i do samog pada grada: ” Dakle, grad Vukovar je pao 18. studenog 1991. i vrlo, vrlo brzo zaboravljen od svih, pa i od vlastite države. Smaknut je Sinišća s Radio Vukovara, ali i mnogi drugi, iako su svoje apele slali do samog kraja. Većina vojnika koje sam sreo su ubijeni ili nestali, a većina ranjenika u bolnici odvezena je kamionima i strijeljana, kasnije pronađena u masovnim grobnicama. Mihaela je pobjegla i pronađena je u logoru u Srbiji, zaboravljena od Clintona i Europe. Koliko sam čuo, više nije bila zaljubljena. Tjednima kasnije, na stubištu jedne zagrebačke zgrade sreo sam djevojku koja je gledala u svijeću u špilji, pobjegla je iz Vukovara i bila je živa. Ali sada me se bojala, jer sam sada držao pištolj i nosio hrvatsku uniformu, odlučan učiniti nešto u vezi s onim što sam vidio. Ali ovaj put je pobjegla od mene. Rat je loš, kako god na to gledali. I nikada ne možete pobijediti, bez obzira što učinili…”
Zaključno, kaže, vidio je stvari za koje nije mislio da bi čovjek čovjeku mogao učiniti: “Ipak, ništa me nije dirnulo više od hrabrosti i dobrote Vukovaraca. Bili su dobri, unatoč svom zlu koje se događalo oko njih. Ali nitko ih nije slušao i rat ih je progutao. Sve je sažeto u pitanju koje se iznova postavlja: Zašto? Zašto? Ja znam odgovor. To se zove mržnja, riječ koju nikad nisam vidio u Vukovaru, ali sam je čuo dok su nas pucali snajperisti, tenkovi i avioni bacali bombe samo zbog toga. Zato, prestanimo mrziti jedni druge.
