SVETI IVAN, APOSTOL I EVANĐELIST…
Njegovo evanđelje, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. U njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije...
Većinu podataka o Ivanu dobivamo iz evanđelja, a njegova osoba do danas je ostala tajnovita i ne do kraja razjašnjena. Prema Novom zavjetu, njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači “Gospodin je milostiv” (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan. Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: “I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom. Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i opraštanja njegovu narodu.”
Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu – divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti. Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako propovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: “Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.” Nakon što se kršćanstvo već počelo širiti, paralelno sa zajednicama Kristovih sljedbenika, postojale i zajednica sljedbenika Ivanovih, te su poznavale samo “Ivanovo krštenje”, o čemu svjedoče i Djela apostolska. Izvanbiblijski izvori, osobito kršćanski apologetski tekstovi, također potvrđuju postojanje takve zajednice osobito među Židovima. Čini se da su upravo zbog toga novozavjetni pisci toliko naglašavali Ivanovu poniznost i ponavljali njegove riječi da će iza njega “doći veći od njega”.
Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odbrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba. O mučeništvu Ivanovu govori i židovski povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije, te spominje da je ubijen u tvrđavi Makerontu, s istočne strane Mrtvoga mora. Arheološke iskopine svjedoče o postojanju tvrđave s palačom i dva triklinija, što odgovara evanđeoskom opisu prema kojem su Herod i muškarci bili u jednoj prostoriji, a Herodijada i Saloma u drugoj.
Najstarije štovanje vezano uz Ivana Krstitelja odnosi se na čašćenje njegova groba u Sebasti, nedaleko od današnjeg Nablusa u Palestini. Potom je jedna od najvećih kršćanskih bazilika, ona u Damasku posvećena Ivanu Krstitelju. Danas je u njoj džamija, a posjetio ju je i papa Ivan Pavao II., zajedno s poglavarima mjesnih crkava, prilikom svoga posjeta tome gradu, te se ondje održao međureligijski susret.
Relikvije svetog Ivana Krstitelja danas se čuvaju u crkvi sv. Silvestra u Rimu i u Amiensu u Francuskoj. Sv. Ivan Krstitelj jako je poštovan u kršćanskom svijetu. U srednjem vijeku, njegov blagdan zvali su “ljetni Božić“. U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. U Rimokatoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nekad nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza.
Zaštitnik je pjevača, glazbenika, krojača, kožara, krznara, vunara, remenara, gostioničara, nožara, brusača, zatvorenika, osuđenih na smrt, uzgajivača ptica, oboljelih od epilepsije, krštenika, Malte, Jordana i velikog broja gradova širom svijeta. U Hrvatskoj po njemu su nazvana mjesta Ivanić Grad, Ivanec, Kloštar Ivanić, Sveti Ivan Zelina, Sveti Ivan Žabno, Ivanska, Ivankovo i vjerojatno još neka mjesta. U Mariji Bistrici, nedavno je postavljen njegov kip na otvorenom prostoru. U Bosni i Hercegovini, u Podmilačju kraj Jajca postoji veliko svetište sv. Ivana Krstitelja.
Sveti Ivan Evađelist
O svetome Ivanu Evanđelistu zna se malo više. On je bio ribar iz Galileje, a sljedbenici Isusa Krista također su bili i njegov brat sv. Jakov stariji te majka sv. Saloma. Ivan i njegov brat Jakov, zajedno sa njihovim ocem, jednoga dana krpali su ribarsku mrežu na svojoj barci. Isus je došao do njih i pozvao ih da ga slijede, što su oni i učinili i tako postali među prvim učenicima koji su ga slijedili. U evanđeljima Ivan i brat mu Jakov zvani su i sinovi Zebeedejevi, po svom ocu, te Sinovi groma zbog jakog temperamenta.
Sveti Ivan je bio jedan od najbližih apostola Isusu Kristu. Gledao je kako Isus vraća u život kćer nadzornika sinagoge, slijedi Isusa dok se uspinje na goru Tabor (tu se dogodilo Isusovo preobraženje), uz njega je na Maslinskoj gori kada progovara o svršetku grada i svijeta, a također je blizu Isusu kad se Getsemanskom vrtu moli Ocu prije muke.
Isus je sv. Ivanu i sv. Petru (njih dvojica su bila možda i najbolji prijatelji) povjerio pripremanje posljednje večere. Također, sv. Ivan je unatoč ogromnim opasnostima, zajedno sa Djevicom Marijom, Marijom Magdalenom, Marijom Kleofinom (Isusova teta), jedini od apostola stajao ispod Isusa razapetog na križu. Tada je Isus sv. Ivanu povjerio Djevicu Mariju da se brine za nju.
Nakon Marijine smrti putovao je Judejom i propovijedao. Kasnije je otišao u Efez, Malu Aziju i ondje osnovao sedam Crkava, postavljao biskupe i osnivao kršćanske zajednice. Zbog svoje vjere sv. Ivan je odveden u Rim i ondje mučen u vrelom ulju, no to je preživio. Nakon toga prognan je na otok Patmos da radi u rudniku. Tamo je napisao Knjigu otkrivenja. Nakon što ga je car Nerva oslobodio, vratio se u Efez i napisao svoje Evanđelje i tri poslanice.
Sveti Ivan Evanđelist svoju vjeru u Isusa Krista svjedočio je tokom cijeloga života i tako se naposljetku uzdignuo sve do nebesa. U ikonografiji oslikava se sa knjigom i orlom koji su simbol njegove duboke i teološke riječi koja je od iznimne važnosti za Crkvu i vjernike. Doživio je duboku starost, te se smatra da je umro prirodnom smrću u 100-oj godini života.
Sv. Ivan Evanđelist štuje se kao zaštitnik teologa, pisaca, skladatelja, slikara, a zaziva ga se kod žrtava opeklina, požara. Također se štuje i kao zaštitnik prijateljstva.
Podrijetlom je Židov iz Galileje. Roditelji su mu bili Zebedej i sveta Saloma, a brat mu bijaše sveti Jakov Stariji. Prvotno je s obitelji bio ribar na Galilejskom moru pa učenik i suradnik sv. Ivana Krstitelja. Prvi je sa sv. Andrijom pošao za Kristom. Nalazi se, uz sv. Petra i sv. Jakova Starijega, svoga brata, u užoj skupini učenika, koju Isus u određenim okolnostima uzima sa sobom, u čemu se očituje Isusov prisniji odnos s tom trojicom. U Evanđeljima se dva brata često nazivaju “Zebedejevi”, po svome ocu, a Krist im, zbog njihova energičnog i eksplozivnog temperamenta nadjene ime “Sinovi groma”. Zajedno je s Petrom i Jakovom kada Isus, u Kafarnaumu, ulazi u Petrovu kuću kako bi mu ozdravio punicu; s ostalom dvojicom slijedi Krista u kuću nadglednika sinagoge Jaira, čija je kći vraćena u život; slijedi ga dok se uspinje na goru Tabor gdje će svjedočiti Preobraženju Gospodnjem; uz njega je na Maslinskoj gori kad, pred veličinom Hrama, izgovara besjedu o svršetku grada i svijeta; blizu mu je kad se u Getsemanskom vrtu povlači kako bi uputio molitvu Ocu prije muke.
Prvog dana Pashe zajedno s Petrom, s kojim je uvijek gajio najdublje prijateljstvo, po Isusovom zahtjevu priprema i posljednju večeru. Unatoč opasnosti, najveću vjernost i hrabrost pokazao je kada je ostao, kao jedini od apostola, zajedno sa Djevicom Marijom, Isusovom tetom Marijom Kleofinom i Marijom Magdalenom podno raspetog Isusa. Tada je Isus svoju Majku povjerio baš njemu, da se za nju brine.
Nakon uskrsnuća, ponovno nalazimo Zebedejeve sinove, zajedno s Petrom i ostalima, u bezuspješnom noćnom ribolovu, nakon kojega, zahvatom Uskrsloga, dolaze do čudesnog ulova. Tada je upravo učenik kojeg je Isus ljubio taj koji prvi prepoznaje Gospodina i to kaže Petru. Sv. Ivan i sv. Petar pojavljuju se zajedno kada su na prvu Pedesetnicu, puni Duha Svetog propovijedali mnoštvu te ga krstili ili kada čine prvo čudo ozdravljenja nakon Isusovog uzašašća ozdravivši čovjeka koji bijaše hrom više od četrdeset godina, a što ih je dovelo pred židovsko vijeće glavara, starješina, pismoznanaca i svećenika, pred kojima su neustrašivo govorili o Isusu kao Kristu, unatoč prijetnjama koje su im ovi upućivali. Nakon obraćenja Samarije poslaše tamo Petra i Ivana pa se pomoliše za njih da bi primili Duha Svetoga
Od tada pa do zadnje trećine 1. st. gotovo apsolutna tišina obavija život sv. Ivana i od strane tradicije i od strane pisma. Znamo da je bio prisutan Apostolskom koncilu u Jeruzalemu, oko 50. g., gdje se uz sv. Petra i sv. Jakova Mlađega ubraja među stupove prve Crkve. Sv. Irenej, crkveni otac, koji je bio učenik sv. Polikarpa iz Smirne, učenika sv. Ivana Evanđelista, bio je siguran izvor podataka o apostolu. Po sv. Ireneju spoznajemo da se Ivan, nakon Petrovog i Pavlovog mučeništva, 60-ih. g. nastanjuje u Efezu u Maloj Aziji imenujući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice.
Tradicija nam govori kako je bio odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju. Međutim, čudesno se izbavio od smrti. Ivan je potom bio osuđen na rad u rudnicima na zatvorskom otoku Patmosu gdje je u Špilji Otkrivenja napisao Otkrivenje. Nakon Domicijanove smrti na čelo Rima dolazi Nerva i Ivan se slobodno vraća u Efez, gdje je napisao ostatak svojih rukopisa. Smatra ga se odgovornim za evangelizaciju područja Male Azije zbog čega su ga Rimljani kažnjavali. Smatra se da je sv. Ivan bio najmlađi od dvanaet Isusovih izabranika te da ih je sve nadživio. Doživio je duboku starost te bijaše jedini od apostola koji nije prošao kroz mučeničku smrt. Umro je oko 100 g. za vrijeme vladavine cara Trajana u Efezu.
Njegovo evanđelje, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. U njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. Ivanove poslanice mogu se nazvati, a posebno prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol “ljubiti” te 21 puta imenica “ljubav”. On nam je u njima dao i najdivniju definiciju Boga: “Bog je ljubav!”
Otkrivenje je proročka knjiga, o konačnoj pobjedi Isusa Krista. Napisao ju je na grčkom otoku Patmosu. Zaštitnik je teologa, pisaca, knjižnjičara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva, Male Azije i mnogih biskupija i župa u raznim dijelovima svijeta. Jedna redovnička zajednica, osnovana 1975. godine, posvećena je svetom Ivanu Evanđelistu i nazvana je po njemu: Zajednica svetog Ivana.
Kršćanska umjetnost tradicionalno prikazuje sv. Ivana Evanđelista s dugom svijetlom kosom, bez brade i dječačkog izgleda, što sve osim mladosti simbolizira njegovu čistoću i dobru narav. Također ga se prikazuje i potpuno suprotno kao sjedobradog starca.
Ivanov glavni atribut je orao koji simbolizira “visine koje on dosiže u prvom poglavlju svog evanđelja”.[2] Prikazuje ga se i kako drži pero, kalež ili palmu.
Wikipedija/L.K.
