ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U DOMOVINSKOM RATU

Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započinje s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu.

SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.

Srbijansko političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.

U Beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikolić govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”

SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se djelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji.

Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991.) nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.

SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.

.

„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.

Patrijarh Pavle je blagoslivljao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba, blagoslivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.

„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a.

Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.

Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.

U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirala logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH

Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore, a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)

Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.

Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj.

Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.

SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“(6.kolovoza 1993. godine).

„Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.“ (1994.)

Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:

„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.“

Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.

SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.

Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zločin.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr

Krimen srpskog svetosavlja nije percipiran u naših vlastodržaca, štoviše, u prosincu 2002.godine, ništetnim Ugovorom s Vladom RH, na čelu s Ivicom Račan, Srpska pravoslavna crkva dobila je svu imovinu Hrvatskih pravoslavaca i garanciju trajnog financiranja iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

Tome treba pridodati i ogromne prihode te Crkve od iznajmljivanja, na prestižnim lokacijama, nepravedno dobivenih Hrvatskih nekretnina. Prosuđuje se da Srpska pravoslavna Crkva time godišnje dobiva desetke milijuna kuna.

Nasuprot tome ni današnja vlast, Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, suprotno Kanonskom pravu na autokefalnost, ne dopušta registraciju niti joj, od novaca poreznih obveznika, ne raspoređuje ni kune potpore.

Svaka država ima svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu, Hrvatska nema. Kod nas službeno djeluje samo Srpska pravoslavna Crkva.

Po vjerskom pitanju Hrvatska je i dalje, uprkos pobjedi u Domovinskom ratu, u kojem je sudjelovalo i 12.600 vjernika pravoslavne vjere, kao i u vrijeme kralja Aleksandra i druga Tita, srpski sluga, vazal.

Ogromne su žrtve Domovinskog rata i previše krvi i suza proliveno da bi vazda ostalo tako.

Kao i više udruga Hrvatskih branitelja i brojnih istinoljubivih pojedinaca različitih vjera i stupnja obrazovanja, i ja, rimokatolik, podržavam Udrugu Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere, na čelu s Ratkom Despot, pukovnikom Hrvatske vojske, u miru, čiji članovi svoje vjerske potrebe ne žele ostvarivati u neprijateljskoj Srpskoj, već u svojoj, preko 300 godina staroj, kanonskim pravom utemeljenoj, Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi, koju dosadašnje vlasti Republike Hrvatske, uz naglašeno ignoriranje većine Hrvatskog katoličkog klera, do danas, nisu htjele priznati.

Vjerujem da će buduća, domoljubna upravljačka struktura, izim izbave iz bojnih zala koja ugrožavaju naš identitet, na osnovu istine, pravde i Kanonskih prava, u Republici Hrvatskoj, časno, urediti sustav vjerskih zajednica.

Tijekom naše teške, ali časne povijesti, brojne Hrvatske žrtve i domoljubi, koji, bez obzira na vjersku pripadnost, živješe i čuvaše hrvatstvo, to bezuvjetno zaslužuju . Sve drugo bila bi još jedna izdaja.

Na slijedećim parlamentarnim izborima odlučujemo hoće li nas se buduće generacije sramiti ili biti na nas ponosne kao što smo mi na Hrvatske branitelje.

Odlučimo sami o sebi i svojima.

Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar.