JANKOMIR JE OGLEDALO HRVATSKE: Pet institucija, jedna tragedija i previše dana šutnje. Za Boga miloga, riječ je o smrti mladog čovjeka!

Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan otvorila je mnogo više od pitanja kaznene odgovornosti osumnjičenih medicinskih tehničara. Otvorila je pitanje funkcioniranja institucija, njihove odgovornosti i, možda najvažnije, odnosa prema čovjeku. Jer kada obitelj mora danima upozoravati, tražiti pomoć i podsjećati državu da postoje dokazi koje treba sačuvati, onda problem više nije samo u jednoj bolnici. Problem je u sustavu koji je zakazao upravo onda kada je morao reagirati.

Postoje slučajevi koji nadilaze vlastitu tragediju. Slučajevi koji prestaju biti samo crna kronika i postaju dijagnoza društva. Slučaj Jankomir upravo je takav.

Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša trebala bi nas sve zabrinuti. Ne samo zbog onoga što se, prema sumnjama istražitelja, dogodilo unutar zidova psihijatrijske bolnice nego i zbog onoga što se događalo nakon njegove smrti. Ili, još preciznije, zbog onoga što se nije događalo.

Jer kako je moguće da obitelj već 23. listopada, samo dva dana nakon Periševe smrti, podnese kaznenu prijavu državnom odvjetništvu, zatraži inspekcijski nadzor Ministarstva zdravstva i izričito upozori na potrebu čuvanja snimki nadzornih kamera, a da se ključni koraci nadležnih institucija poduzimaju tek danima poslije?

Periš je preminuo 21. listopada. Njegova obitelj već je 23. listopada, preko odvjetnika Leona Zrnića, reagirala na okolnosti smrti. Zatražila je kaznenopravnu reakciju, inspekcijski nadzor i očuvanje snimki nadzornih kamera. Snimke su sačuvane, ali ravnateljica bolnice Majda Grah pregledala ih je tek 4. studenoga, a policija ih je preuzela 6. studenoga. Šesnaest dana nakon smrti pacijenta!

Šesnaest dana!

Ne govorimo o izgubljenom dokumentu, administrativnom propustu ili nekom predmetu koji može pričekati bolja vremena. Govorimo o smrti čovjeka, o ozbiljnim sumnjama na nasilje i o dokazima koji su mogli biti presudni za utvrđivanje istine.

I onda se čudimo nepovjerenju građana u institucije.

Posebno zabrinjava kronologija postupanja zdravstvene inspekcije. Ministarstvo zdravstva zaprimilo je zahtjev obitelji 23. listopada u 17.10 sati. Pisarnica ga je 26. listopada proslijedila zdravstvenoj inspekciji, koja je otvorila predmet. No zahtjev za očitovanjem pripremljen je tek 6. studenoga, a prema bolnici se postupilo 9. studenoga.

Dakle, jedanaest dana od otvaranja predmeta do pripreme zahtjeva i još tri dana do postupanja prema ustanovi.

Radilo se o smrti pacijenta čija je obitelj već dva dana nakon događaja posumnjala u okolnosti smrti i zatražila intervenciju nadležnih institucija. Zakon poznaje i mogućnost izvanrednog inspekcijskog nadzora. Zato se nameće jednostavno pitanje: tko je procijenio da prijava obitelji može čekati? I na temelju čega?

Možda je sve bilo u skladu s internim procedurama. Možda će nam nadležni ponuditi objašnjenja, pozvati se na zakonske rokove, redoslijed postupanja i administrativne okolnosti. Ali postoji nešto što bi moralo biti važnije od svake procedure: hitnost kada je riječ o mogućem kaznenom djelu i smrti pacijenta.

Ne manje ozbiljna pitanja otvara postupanje policije. Prema policijskim bilješkama koje su ranije objavljene, Periš je tijekom prvog dolaska policije zatečen bez agresivnog ponašanja, a tijekom drugog vezan i ošamućen. Liječnica je tada procijenila da daljnje policijsko postupanje nije potrebno.

Ravnateljica bolnice Majda Grah u svojem je dopisu iznijela i tvrdnje o postupanju policijskih službenika. Navela je da je bolničko osoblje nakon odlaska prve policijske pratnje ponovno pozvalo policiju, ali da ni trojica policajaca koja su došla nisu pomogla u zbrinjavanju pacijenta. Prema njezinim tvrdnjama, odbijen je i zahtjev za dolazak interventne policije nakon konzultacija s nadređenima.

Sve te okolnosti moraju biti provjerene. No ono što mene posebno zanima jest razdoblje nakon Periševe smrti.

Odvjetnik obitelji Leon Zrnić tvrdi da su se, nakon što su posumnjali na nasilnu smrt, obratili policiji, ali im je rečeno da se može postupati tek nakon što stigne obdukcijski nalaz. Istodobno, kaznenu prijavu državnom odvjetništvu podnio je još 23. listopada. Dobio je automatsku potvrdu primitka, ali ne i odgovor o tome što je poduzeto.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 8. studenoga izvijestilo je da je ispitalo četvoricu medicinskih tehničara zbog sumnje na teško ubojstvo. Sud je prihvatio prijedlog tužiteljstva i odredio im istražni zatvor. Naložena je i obdukcija Periševa tijela, no javnosti još nije poznato kada je točno zatražena.

Ono što zasad nedostaje jest jasno objašnjenje postupanja državnog odvjetništva u razdoblju između prijave obitelji 23. listopada i konkretnih istražnih radnji početkom studenoga.

Je li državno odvjetništvo odmah nakon prijave zatražilo provođenje izvida? Je li od policije zatražilo pribavljanje snimki nadzornih kamera? Kada je prvi put obaviješteno o onome što se na snimci vidi? Zašto je toliko vremena prošlo do konkretnih postupanja?

To nisu neugodna novinarska pitanja. To su pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovore.

I tu dolazim do svojega osobnog zaključka: po mojem skromnom sudu, u slučaju Jankomir zakazale su sve institucije.

Ne tvrdim da su sve jednako odgovorne niti da je njihova kaznena ili disciplinska odgovornost već utvrđena. O tome će odlučivati nadležna tijela. Ali činjenice i kronologija postupanja otvaraju ozbiljno pitanje zašto je gotovo svima trebalo toliko vremena da reagiraju.

Pogledajmo samo koliko se čekalo: Ministarstvu zdravstva 19 dana, državnom odvjetništvu 18 dana, policiji 16 dana, Gradu Zagrebu, kao osnivaču Klinike, 15 dana, a samoj Klinici i njezinu Upravnom vijeću 14 dana.

Četrnaest, petnaest, šesnaest, osamnaest, devetnaest dana!

Za Boga miloga, pa ovdje je riječ o smrti mladog čovjeka!

O obitelji koja je izgubila sina i koja je već dva dana nakon njegove smrti upozoravala na sumnjive okolnosti, tražila odgovore i pokušavala osigurati da se dokazi ne izgube.

Što je trebalo čekati? Da slučaj postane medijska tema? Da se pojave snimke? Da javnost počne postavljati neugodna pitanja? Da politički pritisak postane toliko velik da više nitko ne može šutjeti?

Upravo je to ono što me najviše zabrinjava. Ne želim unaprijed presuđivati nikome, ali ne mogu prihvatiti da se u državi koja se deklarira kao uređena i pravna toliko dugo čeka na reakciju kada je riječ o smrti čovjeka i mogućem teškom kaznenom djelu.

Ako institucije ne znaju ili ne mogu reagirati pravodobno u ovakvom slučaju, onda se moramo zapitati čemu služe i kome su zapravo odgovorne.

I nemojmo se zavaravati: odgovornost nije samo u tome tko je što učinio nego i u tome tko nije učinio ono što je morao. Ponekad upravo izgubljeni dani, nečija neodlučnost i prebacivanje predmeta s jednog stola na drugi govore više od svih naknadnih priopćenja.

A onda dolazimo do političkog i institucionalnog refleksa koji se u Hrvatskoj gotovo uvijek aktivira tek kada stvar postane dovoljno velika da je više nije moguće ignorirati.

Tada počinju priopćenja, konferencije za novinare, televizijska gostovanja, međusobna prebacivanja odgovornosti i politička nadmudrivanja. Svatko ima svoje objašnjenje, svatko zna tko je zakazao, a rijetko tko govori o vlastitoj odgovornosti.

Ostavka ravnateljice Majde Grah može biti važan čin, ali sama po sebi ne rješava ništa. Smjena jedne osobe neće popraviti zdravstveni sustav. Neće objasniti zašto se na prijavu obitelji čekalo, zašto su dokazi pribavljani sa zakašnjenjem ni jesu li svi nadležni postupali onako kako su morali.

Jednako tako, saborske rasprave neće vratiti izgubljeno povjerenje građana ako nakon njih sve ostane po starom.

Posebno mi smeta što se i ovakve tragedije vrlo brzo pretvaraju u političko oružje. Jedni će ih koristiti za napad na vlast, drugi za obranu svojih pozicija, treći će pokušavati relativizirati odgovornost, a četvrti će se jednostavno skloniti dok se medijska pozornost ne preseli na neku novu aferu.

A gdje je u svemu tome čovjek?

Gdje je obitelj koja je izgubila sina? Gdje je pravo pacijenta da bude siguran u ustanovi u kojoj mu je povjerena skrb? Gdje je odgovornost onih kojima je povjeren posao zaštite ljudskog života?

Psihijatrijske ustanove posebno su osjetljivo mjesto. Ondje dolaze ljudi kojima su potrebni pomoć, zaštita i stručna skrb. Ljudi koji su često u stanju u kojem se ne mogu sami izboriti za svoja prava, objasniti što im se događa ili zaštititi se od mogućeg nasilja.

Zato je odgovornost zaposlenih u takvim ustanovama još veća. I zato svaka sumnja na zlostavljanje, neprimjereno postupanje ili prikrivanje mora biti ispitana bez odgađanja i bez iznimke.

Ne smijemo dopustiti da se ova priča svede samo na četvoricu osumnjičenih medicinskih tehničara. Ako su počinili kazneno djelo, za to moraju odgovarati. Ali mora se ispitati i odgovornost svih koji su imali obvezu reagirati, a možda nisu. Odgovornost bolničkog sustava, uprave, nadzornih tijela, policije, Ministarstva zdravstva, Grada Zagreba i državnog odvjetništva mora se utvrđivati na temelju činjenica, a ne političkih potreba.

Jer država nije samo skup ministarstava, zakona, pravilnika i institucija. Država je prije svega odgovornost prema čovjeku. A kada ta odgovornost zakaže upravo onda kada je čovjek najranjiviji, tada imamo ozbiljan problem.

Slučaj Jankomir zato odavno više nije samo priča o jednoj ustanovi, jednom pacijentu i jednoj tragediji. On je ogledalo Hrvatske. U njemu se zrcale rasulo zdravstvenog sustava, izostanak odgovornosti, sumnje na ozbiljna kaznena djela, sporost institucija, političko lešinarenje i, možda najstrašnije od svega, gubitak elementarne ljudskosti.

Ne želim vjerovati da smo postali društvo u kojem obitelj nakon smrti svojeg djeteta mora podsjećati državu da postoje dokazi koje treba sačuvati i da postoje pitanja na koja treba odgovoriti.

Ne želim vjerovati da je ljudski život postao još jedna stavka u administrativnom postupku, još jedan predmet u ladici, još jedna neugodna vijest koju treba preživjeti do sljedećeg dnevnika.

Kristian Josip Periš nije smio postati samo još jedan broj u statistici tragedija koje potresu Hrvatsku na nekoliko dana, a potom padnu u zaborav.

Njegova obitelj zaslužuje istinu. Javnost zaslužuje odgovore. A država, ako želi zadržati povjerenje građana, mora pokazati da nitko nije iznad odgovornosti.

Jer prava se snaga institucija ne vidi kada sve funkcionira. Vidi se onda kada se dogodi tragedija, kada je potrebno zaštititi najranjivijeg i kada treba priznati vlastitu pogrešku.

U Jankomiru je, čini se, zakazalo mnogo toga. Sada je najmanje što dugujemo jednoj obitelji da ne zakaže i potraga za istinom.

Jer mrtvom čovjeku ne možemo vratiti život. Ali njegovoj obitelji dugujemo istinu, a društvu odgovornost. I za jedno i za drugo već je izgubljeno previše vremena.

Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.