Za neke heroji, za neke ‘ustaše’: Bez ikakvog su priznanja, pokazali iznimnu hrabrost, no nisu se svima svidjeli
Hrvatske obrambene snage (HOS) bile su među prvim organiziranim vojnim jedinicama koje su djelovale u Domovinskom ratu, a osnovane su kao vojno krilo Hrvatske stranke prava 25. lipnja 1991.
Osnivači HOS-a bili su uži članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske stranke prava na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom. Zapovjedništvo kao i Ratni stožer HOS-a najprije je bilo smješteno u Šeoninoj 13, a kasnije u zagrebačkim prostorijama HSP-a, tj. u Starčevićevom domu u Zagrebu, prenosi 7dnevno.
Pokazali iznimnu hrabrost, no nisu se svima svidjeli
Prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a bio je Ante Paradžik, a do ideje osnutka ovog Ratnog stožera došlo se nakon zaključka da tadašnje vodstvo RH slabo reagira na događaje u tkz. RSK. Ideja osnivanja HOS-a nije se svima svidjela, a čak i tadašnji tajnik HSP-a Krešimir Pavelić smatrao je bespotrebnim osnivanje još jedne vojske, paralelno uz ZNG. To je ujedno bio i razlog zbog kojeg je napustio stranku.
Hosovci su vrlo brzo nakon prvih ratnih djelovanja svojim uspjesima i hrabrošću osvojili svjetsku pozornost, pa su se u njihove redove masovno priključivali strani dragovoljci koji su u ovu postrojbu uglavnom dolazili sa već prethodno stečenim ratnim iskustvom. Ovi strani profesionalci uglavnom su obučavali novopridošlice u HOS, a to je također jedan od razloga njihovih uspješnih akcija.
Osobitu požrtvovnost pokazalo je 58 pripadnika HOS-a koje je po dolasku u Vukovar Mile Dedaković Jastreb rasporedio na najtežu liniju – Sajmišta. Sudjelujući u uličnim borbama, poginulo ih je čak 25.
Epitet “ustaške postrojbe”
HOS, postrojba koja je od svog osnutka bila osporavana, često je i danas kontroverzna tema. Obzirom na njihov službeno priznati grb na kojem piše “za dom spremni”, te crne uniforme koje odijevaju bivši pripadnici 9. bojne HOS-a “Rafael Vitez Boban”, ova postrojba dobila je epitet “ustaške postrojbe”. Bivši pripadnici HOS-a danas to negiraju, uz tvrdnju kako su u njihove redove za vrijeme rata bili dobrodošli svi oni koji su spremni poginuti za Hrvatsku, neovisno o vjeri, nacionalnosti, rasi ili spolu. Neki tvrde da je njihov “imidž” u ratu bio isključivo psihološke prirode zbog kojeg je neprijatelj uzmicao i iskazivao strahopoštovanje.
Bez priznanja
Neovisno o njihovim rezultatima u zaraćenoj Hrvatskoj, HOS-ovci su pri različitim obljetnicama vojnih operacija često marginalizirani ili u potpunosti prešućeni. Primjerice, na jednoj od obljetnica oslobođenja Dubrovnika postrojba HOS u potpunosti je izostavljena, iako je sudjelovala u operaciji oslobađanja Juga Hrvatske. Također, prilikom velike vojne parade 2015. godine, teško su se izborili da se u koloni zavijori i njihova zastava. Jednako tako, spomen ploče podignute poginulim pripadnika HOS-a, neprekidna su tema rasprava, a neke su se morale i premjestiti. Predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, jednom je prigodom kazao kaki h “treba baciti”, a prilikom dolaska u njegov ured, bivši zapovjednik 9. bojne HOS-a Marko Skejo je na zahtjev Milanovića odbio skinuti oznake te postrojbe, pa tako nije niti sudjelovao u tom susretu.
U svakom slučaju, HOS je i danas u pravnim bitkama za svoja ratna obilježja, kao i priznavanje njihovog doprinosa u vrijeme Domovinskog rata kojeg je uistinu teško sporiti. Borba protiv ustaškog predznaka traje, no bivši pripadnici ove postrojbe na mirnodopskoj bojišnici ne pokazuju umor, baš kao što ga nisu pokazivali ni 90-tih. Hoće li uspjeti u svojoj želji da budu priznati od hrvatske javnosti te da stanu rame uz rame sa ostalim brigadama, ostaje vidjeti.
