Zorica Gregurić: ‘Plenkovićevoj Vladi bitno je hoće li neki potpredsjednik biti u Kninu, ali ne i da se razotkrije zločin na Ovčari’
Nedavno je svečano proslavljena 25. obljetnica VRO Oluja – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Iako ove godine, zbog obiteljskih razloga, po prvi put nije mogla biti u Kninu na proslavi, za Narod.hr hrvatska braniteljica Zorica Gregurić komentirala je ozračje koje je vladalo u medijima u danima uoči Dana pobjede, a progovorila je i o svojem ratnom putu.
Narod.hr: U svojoj objavi na facebooku uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti istaknuli ste kako se u vrijeme obilježavanja Oluje pojavljuju napadi kojima se želi ocrniti ta akcija, te se s veličanstvene pobjede pozornost skreće na nebitne teme, među kojima navodite i pitanje hoće li potpredsjednik Vlade biti u Kninu…
Zorica Gregurić: Tako je, to je zaista nebitno. Ja se ne sjećam unatrag ne znam koliko godina da smo imali proslavu obljetnice veličanstvene pobjede kada smo se kao pobjednici veselili i da to slavlje nije bilo zagađeno ili s nekakvim prosvjedima nekih ljudi koji dolaze iz Srbije i kojima hrvatska policija daje mogućnost da prosvjeduju uoči Oluje govoreći o Oluji da je zločinačka akcija… Tu je i primjer gospođe Teršelič kojoj je toliko stalo do žrtava u Oluji da prigodno čeka 4. kolovoza, datum uoči proslave Oluje, da bi predala kaznene prijave – toliko o njenom pijetetu i poštovanju prema žrtvama.
Ove godine su doista iz same Vlade pretjerali spominjući nekakve civilizacijske dosege u vrijeme kad mi još nismo pronašli sve naše nestale, u vrijeme kad se otvaraju grobnice partizanskih zločina – koje se samo otvore i zatvore, gdje se uopće obiteljima ne daje mogućnost da identificiraju svoje mrtve i pokopaju ih u obiteljske grobnice. Na kraju, cijela ova peripetija oko toga hoće li tamo neki potpredsjednik Vlade biti u Kninu ili ne. I Vlada i taj potpredsjednik su zaista nebitni u odnosu na hrvatske ratnike i vitezove koji su sudjelovali u toj Oluji i koji su nam podarili slobodu – umjesto da su oni u prvom planu, u prvom planu su tamo neki potpredsjednici Vlade.
Ono što se događalo u Vukovaru teško je opisati čovjeku koji normalno živi i u kojega su usađene određene vrijednosti
Narod.hr: Sudjelovali ste u obrani Vukovara. Možete li nam ukratko opisati svoj ratni put?
Zorica Gregurić: Godine 1990., nakon što je hrvatski narod odlučio izići iz jugoslavenske tvorevine, negdje krajem 1990. su uspostavljeni krizni sanitetski stožeri jer, zna se, u obrani bilo koje zemlje najvažnija je vojska, policija i sanitet – bez toga je teško zamisliti obranu bilo koje zemlje. Ja sam se kao dragovoljac, zajedno sa svojim prijateljima, priključila ratnom sanitetu u sklopu mobilnih kirurških ekipa, što je bilo nešto sasvim novo u modernom načinu ratovanja. Kirurške ekipe su bile sačinjene od visokoobrazovanih i najstručnijih medicinskih kadrova – kirurga, anesteziologa, medicinske sestre instrumentarke i anesteziološkog medicinskog tehničara. U sklopu tih timova smo otišli u Vukovar. U Vukovaru smo bili u nekoliko navrata od srpnja 1991. Nakon što smo zadnji put ušli tijekom rujna, ostali smo do okupacije grada – tamo smo zarobljeni. Mogu reći samo da je naš doprinos tamo bio itekako velik. Otišli smo pomoći našim ranjenim hrvatskim ratnicima i civilima te smo obavili jako važan i koristan posao, pomogli smo mnogima. Također, ono što moram istaknuti je da su nakon prvog velikog konvoja koji je otišao iz Vukovara 19. studenog, ostala još 52 hrvatska ranjenika za koju Srbi i JNA nisu htjeli naći prijevoz. Četiri člana osoblja, dvije časne sestre i fra Smiljan Berišić (svi su oni radili u vukovarskoj bolnici) i ja, ostali smo s 52 ranjenika – nismo ih htjeli ostaviti, nismo ih htjeli prepustiti u četničke ruke, nego smo jednostavno odlučili dijeliti njihovu sudbinu kakva nam je bila namjenjena – a dragi Bog nam je namijenio sudbinu da nas spasi. Bogu hvala, svi smo nakon par dana dobili prijevoz, odvezeni smo najprije u Srijemsku Mitrovicu, a onda preko Bosne razmijenjeni u Brčkom i na Slavonskom Šamcu smo ušli u Hrvatsku, svi živi. To je ukratko o mojem odlasku i povratku iz Vukovara.
Ono što se događalo u Vukovaru teško je opisati čovjeku koji normalno živi, normalno razmišlja, kojem su usađene neke vrijednosti poput čovjekoljublja, bogoljublja, domoljublja. Mi smo tamo bili suočeni sa zvijerima kojima apsolutno ništa nije bilo sveto – niti dom, niti crkva, niti ljudski život. Ponajmanje ljudski život. Vukovar je sravnjen sa zemljom, bolnica je praktički uništena, na nju su čak istovarili i bombu “krmaču” koja je, Bogu hvala, probila samo sve ploče, ali nije eksplodirala, i jednostavno je nezamislivo da ljudski mozak može proizvesti toliku zloću i pristati na poništenje sve one čovječnosti u sebi da bi napravio zlo koje je napravio u Vukovaru 1991. Nakon što je Vukovar okupiran od tih zvijeri nije bilo niti poštovanja Ženevske konvencije, iako smo živjeli u 20. stoljeću, još manje poštovanja ljudskog života – to su bila stravična iživljavanja, mučenja, bez obzira bili vi pripadnik Hrvatske vojske, hrvatske policije, civil ili dijete.
Nažalost, “civilizacijski doseg” o kojem priča današnja vlada je jako važan za to hoće li neki potpredsjednik koji je Srbin, biti u Kninu ili ne, ali im nije stalo do civilizacijskog dosega kada treba razotkriti zločin na Ovčari i kada se zločinci s Ovčare i po Vukovaru (od Veleprometa nadalje) trebaju razotkriti. Tu nema u Hrvatskoj i za današnju vladu civilizacijskog dosega, ali za nevažne stvari poput toga hoće li neki potpredsjednik sudjelovati u proslavi ili ne, ima. Vrijeme je da se to licemjerje, koje je zahvatilo hrvatsko društvo, a koje prednjači među vladajućima, zaustavi. Vrijeme je da se hrvatski čovjek probudi i da se zalaže i zastupa vrijednosti koje su u nas upisane našim rođenjem u ovoj kršćanskoj i demokratskoj zemlji.
