Žrtve na oltaru stabilnosti
Stabilnost je u suvremenoj hrvatskoj politici postala vrhunska vrijednost, inokosna, intaktna i sama sebi svrhom. Takva vrijednost kakve su u sada već dobrano zastarjelom dvadesetom stoljeću bile Sloboda, Domovina i slične gluposti s velikim početnim slovom. Danas je valjda i zadnjem bezveznjakoviću jasno da od svih društvenih vrijednosti samo Stabilnost zaslužuje da se piše velikim početnim slovom.
Stabilnost je stoga vrijedna svakog napora, svakog odricanja, svake žrtve. Veliki Stabilizator s vremena na vrijeme - ne bez iskrenog, no sjajno prikrivenog suosjećanja – žrtvuje i svoje najbliže suradnike na oltaru Stabilnosti. Oni junački, uzdignuta čela kroče u susret svojoj sudbini s pokličem ''Neka institucije rade svoj posao'' na usnama.
Došao tako red i Lovru Kuščevića s Brača. Vjerno je služio sve dok mu nije istekao rok trajanja, a onda je Nepoznat Netko upro prstom u njega. Nije Lovro radio ništa što ne rade i drugi političari, ali kada te pravna država uzme na zub badava ti je braniti se argumentom da ''to svi rade''. ''Propagandna mašinerija'' Lovri kao zamjeri što je prenamijenio neko zemljište te sagradio preveliku štalu i u štalu stavio ''djedovu ili pradjedovu'' sliku. Narod, naravno, osuđuje takve marifetluke; običan hrvatski čovjek ovako rezonira: ''Svaka čast Lovrinu djedu ili pradjedu, ali Lovro je bezveznjak, pohlepan, sklon mutnim poslovima.'' I, što je najgore, vješa djedovu ili pradjedovu sliku tamo gdje joj nije mjesto. U svoj toj zbrci oko poduzetnog Lovre mediji su potpuno zaboravili njegov veliki doprinos Stabilnosti kada broj potpisa prikupljenih za referendum uspio srezati do brojke koja referendum onemogućuje. Možda će i Plenković jednoga dana zažaliti za tako pouzdanim brojačem.
Došlo je, čini se, vrijeme i Torcida prinese žrtvu na oltar Stabilnosti. Služili su i oni, svjesno ili nesvjesno, dok je trebalo crtati svastike po travnjaku, pomagati Našem Hajduku da preuzme Hajduk, mlatiti Mamića, provocirati Janicu i tome slično. Onda im je netko šapnuo, možda onaj isti tko iz toga miljea svojedobno angažirao tipove za obračun u navijačkom sukobu u Beogradu, da trebaju prošetati malo do stanovitog Petka u Uzdolju kod Knina. Koji se, uslijed Robinzonova odsustva, malo zaigrao pa od sumraka do zore vadi Dražine slike i pušta četničke pjesme. To je došlo kao naručeno – da nisam politički korektan kao što jesam, pisao bih bez ovoga 'kao' – Miloradu Pupovcu. Odmah se ukazao na televiziji da brani srpsku nejač od povampirenih ustaša. Milina ga je bilo gledati. Pustio bradu. Dobro mu stoji. Kao da ju je cijeli život nosio.
Zbog svađe s Dobrivojem Arsićem oko parkinga u pritvoru je završio Matko Škalamera. Krenuli su na njega žestoko, pritvorom od 30 dana, suspenzijom s posla, općim zgražanjem i osudom bujajućeg hrvatskog nacionalizma… A sve to i prije nego je Škalamera mogao reći išta u svoju obranu. Ipak, ubrzo se ispostavilo da je na umjetan način od obične prepirke isfabriciran, odnosno isfabrikovan slučaj za političke potrebe. Ispostavilo se i da je čiča Dobrivoje prilično nestašna i konfliktna osoba, da maltretira susjede, uzurpira zajedničke površine za vlastite potrebe, prijeti okolo nožem… Škalamera je pušten iz pritvora i, kako stvari sada stoje, neće završiti kao žrtva na oltaru Stabilnosti, ali to ništa ne mijenja u našoj političkoj stvarnosti. Kad im zatreba, Pupovac i ekipa naći će nekog drugog.
U načelu stabilnost sama po sebi nije ništa loše, no nevolje nastaju kada se stabilnost počne graditi na programiranim incidentima. I na pristajanju na bezočne ucjene. Ako nije i štogod gore u pitanju… Dok ''desničarski'' portali potiho mrmljaju o kontinuitetu memorandumske politike i djelovanju srbijanske obavještajne službe, naša se vlast kune u vječno savezništvo s manjinama, što u praksi znači s Pupovcem. Tužnije i izgubljenije od izjava vlasti zvuči samo šutnja tzv. oporbe zdesna. Suverenista nakon što su Ružu Tomašić dopeljali do Bruxellesa jednostavno nigdje nema. U Neovisnima za Hrvatsku, ako je vjerovati Bruni Esih, bijesne borbe oko toga može li na čelu stranke biti osoba u suknji ili mora biti u hlačama. Dok oni riješe to prevažno pitanje, njihova stranka vjerojatno neće nikoga više zanimati niti će komu trebati.
Danas navršava šest godina otkako nas je napustio Zvonko Bušić. Razočaran i očajan zbog stanja u zemlji. Posebno ga je žalostila i ljutila nesloga domoljubnih stranaka i strančica. Ništa se u tom smislu nije popravilo do dana današnjega. Dapače! Počivaj u miru, prijatelju. Ovdje se kod nas, na žalost, ne događa ništa što ti nije i te kako poznato.
