Izjednačavanje agresora i branitelja – kada se briše granica istine
Izjednačavanje agresora i branitelja – najopasnija zamjena teza
Jedan od najučinkovitijih načina potiskivanja istine o Domovinskom ratu nije njezino otvoreno poricanje, nego izjednačavanje onih koji su napadali s onima koji su se branili. Ta zamjena teza ne događa se naglo niti kroz izravne optužbe, nego postupno, kroz jezik, narative i navodno uravnotežene interpretacije. Kada se agresor i branitelj stave u isti okvir odgovornosti, istina prestaje biti mjerilo, a moralna razlika nestaje iz javnog prostora.
Izjednačavanje agresora i branitelja polazi od lažne pretpostavke da su sve strane u ratu jednako sudjelovale u nasilju, te da je stoga svaka priča o obrani samo subjektivna perspektiva. Takav pristup svjesno zanemaruje osnovne činjenice: tko je započeo rat, tko je imao politički i vojni plan, tko je okupirao teritorij i tko je branio vlastite domove. Bez tih elemenata svaka rasprava o ratu postaje apstraktna, a odgovornost se pretvara u maglovitu kategoriju bez nositelja.
Domovinski rat nije bio sukob dviju jednakih strana koje su se borile za prevlast. Bio je odgovor na agresiju, pokušaj očuvanja života, teritorija i prava na samostalnost. Branitelji nisu imali alternativu obrani, dok agresija nije bila čin nužde, nego politička odluka. Izjednačiti te dvije pozicije znači izjednačiti prisilu s namjerom, obranu s napadom, reakciju s planom.
Posebno je važno razumjeti da se izjednačavanje ne provodi samo kroz povijesne rasprave, nego i kroz suvremeni društveni diskurs. Često se čuje tvrdnja da je „svaki rat prljav“ i da „nema nevinih“. Takve općenite izjave možda zvuče mudro, ali u kontekstu Domovinskog rata služe za uklanjanje razlike između onoga tko je branio i onoga tko je razarao. Ako su svi jednako krivi, tada nitko nije stvarno odgovoran.
Ovakav pristup ima izravne posljedice na odnos prema braniteljima. Kada se agresor i branitelj izjednače, branitelj prestaje biti simbol obrane i postaje tek jedan od sudionika nasilja. Njegova žrtva se relativizira, njegova uloga se problematizira, a njegova legitimnost se dovodi u pitanje. Time se ne napada samo pojedinac, nego cijela ideja obrane kao moralno opravdanog čina.
Izjednačavanje agresora i branitelja također otvara prostor za reinterpretaciju zločina. Umjesto da se zločini promatraju u kontekstu politike i zapovjednih struktura koje su ih omogućile, oni se prikazuju kao izolirani incidenti bez šire slike. Takav pristup briše razliku između sustavnog nasilja i pojedinačnih kaznenih djela, čime se odgovornost razvodnjava do neprepoznatljivosti.
U javnom prostoru često se koristi argument da je izjednačavanje potrebno radi pomirenja. No pomirenje bez istine nije pomirenje, nego zaborav. Istinsko pomirenje moguće je tek kada su uzroci jasno imenovani, a odgovornost prepoznata. Izjednačavanje agresora i branitelja ne vodi pomirenju, nego trajnoj nepravdi, jer poništava temeljnu razliku između obrane i nasilja.
Posebno zabrinjava činjenica da se ova zamjena teza prenosi na nove generacije. Ako mladi odrastaju uz poruku da „nitko nije bio u pravu“, tada im se uskraćuje razumijevanje zašto je obrana bila nužna i legitimna. Bez tog razumijevanja, Domovinski rat prestaje biti temelj slobode, a postaje samo još jedna epizoda nerazjašnjenog nasilja.
Izjednačavanje agresora i branitelja nije neutralna pozicija, nego politički i ideološki čin. On uvijek ide u korist onima koji žele izbjeći suočavanje s odgovornošću. Time se povijest ne tumači, nego prepravlja. A povijest koja se prepravlja prema interesima prestaje biti učiteljica i postaje sredstvo manipulacije.
Zato je nužno jasno i nedvosmisleno odbaciti pokušaje izjednačavanja. To ne znači poricanje pojedinačnih zločina niti negiranje složenosti rata, ali znači inzistiranje na osnovnoj istini: obrana i agresija nisu isto. Ta razlika nije ideološka, nego činjenična i moralna.
Ako se ta razlika izgubi, gubi se i smisao obrane, a s njim i svijest o tome zašto je sloboda uopće izborena. Društvo koje pristaje na izjednačavanje agresora i branitelja odriče se vlastite povijesne odgovornosti. A bez te odgovornosti, svaka buduća kriza dočekuje se bez jasnih vrijednosnih uporišta.
AUTOR: Kristijan Fereža / PHB
