3. rujna 1991. počeo je pakao Stare Gradiške za hrvatske branitelje i civile
U bivšem Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška 3. rujna 1991. počelo je zatočavanje ljudi u logoru pod nadzorom struktura pobunjenih Srba, a poslije i JNA. Dokumenti, svjedočenja logoraša i sudski postupci potvrđuju premlaćivanja, mučenja i ubojstva, dok se 2026., 35 godina nakon prvih zatočenja, o tom mjestu ponovno govori i kroz novo spomen-obilježje.
Jugoslavenski Kazneno-popravni dom Stara Gradiška rasformiran je 1990. godine. Već sljedeće godine čelnici pobunjenih Srba, uz pomoć Banjalučkog korpusa JNA, ponovno su aktivirali dio kompleksa. Prema istraživanju Vlade Radošića koje prenosi Hrvatski vojnik, razdoblje djelovanja logora počinje 3. rujna 1991.
U početnoj fazi logor je bio pod nadzorom SUP-a Okučani i Stanice milicije Stara Gradiška. Pripadnici milicije SAO Krajine, Teritorijalne obrane i vojne policije JNA dovodili su u njega zarobljene pripadnike hrvatskog MUP-a i ZNG-a, civile Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo, ali i Srbe koji su odbijali pristupiti pobunjeničkim postrojbama. Od 27. studenoga 1991. nadzor je preuzeo 5. bataljun Vojne policije 5. banjalučkog korpusa JNA, navodi Hrvatski vojnik.
Dva datuma koja se ne smiju zamijeniti
Postoji razlog zbog kojeg se u dokumentima pojavljuju i kasniji datumi osnivanja. Presuda Županijskog suda u Osijeku navodi dokumentaciju prema kojoj je, na temelju uputa JNA od 24. rujna 1991., u bivšem KPD-u formiran sabirni logor za ratne zarobljenike. Dakle, 3. rujna označava početak zatočavanja i rada logora pod lokalnim srpskim strukturama, dok je njegovo formalno uključivanje u sustav JNA uslijedilo poslije.
Da Stara Gradiška nije bila improvizirano mjesto kratkotrajnog pritvaranja potvrđuje i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. U optužnici protiv tadašnjeg načelnika Uprave bezbednosti SSNO-a navodi se da je Stara Gradiška bila dio sustava logora u kojima su zatočenici ubijani, mučeni i nečovječno tretirani. DORH za Staru Gradišku izrijekom navodi šest usmrćenih osoba: Mirka Tomljanovića, Iliju Šandorovića, Petra Antunovića, Darka Sanjickog, Ivana Grgića i Marijana Raužana.
Broj žrtava ovisi o razdoblju koje se promatra
Podaci o ukupnom broju zatočenika razlikuju se jer izvori ne obuhvaćaju isto vremensko razdoblje. Hrvatski vojnik za razdoblje od 3. rujna 1991. do 1. srpnja 1992. navodi 1086 zatočenika i najmanje sedmero ubijenih tijekom zlostavljanja. Sisačko-moslavačka županija u izvješću iz 2026. za šire razdoblje logora i kasnijeg vojno-istražnog zatvora do 1995. navodi oko 1300 zatočenika i 13 ubijenih.
Ta razlika nije razlog za proizvoljno biranje većeg ili manjeg broja, nego za precizno navođenje razdoblja na koje se podatak odnosi.
Trideset pet godina nakon prvih zatočenja
Sjećanje na žrtve u Staroj Gradiški tradicionalno se obilježava 3. veljače. Na komemoraciji 2026., koju su organizirali Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora i Općina Stara Gradiška, položeni su vijenci i zapaljene svijeće, a postavljena je i nova spomen-ploča „Logor Stara Gradiška“. Projekt spomen-ploče financijski je podržalo i Ministarstvo hrvatskih branitelja.
Trideset pet godina nakon 3. rujna 1991. o Staroj Gradiški treba govoriti prije svega kroz dokumente i imena zatočenih. Hrvatski branitelji i civili ondje nisu bili žrtve neke neodređene ratne okolnosti. Bili su zatočenici sustava koji su uspostavile strukture pobunjenih Srba i u koji se zatim izravno uključila JNA. Sudska dokumentacija i iskazi preživjelih dovoljno jasno pokazuju što se iza zidova bivšeg KPD-a događalo.
