Marion Marechal-Le Pen: Kako su riječi ‘majka i ‘otac’ zabranjeni od Britanije do Kanade?

U Francuskoj su mediji 20. veljače objavili da se u sjeni, tajnovito nameće novogovor koji bi bio “više inkluzivan” i manje “rodno orijentiran”. Ta nova “leksička pravila” već su široko rasprostranjena u Velikoj Britaniji i Kanadi, a i Francuska je sve manje pošteđena novih trendova. Kako bi se prilagodili svakoj od manjina i zadovoljili zahtjeve “transseksualaca” i “nebinarno orijentiranih”, postat će neophodno prestati koristiti tradicionalni (francuski) jezik. U članku za L'Incorrect, Marion Marechal-Le Pen osvrće se na razvoj i napredak ovih idiomatskih ideologa.

Marion Marechal-Le Pen bivša je i najmlađa izabrana zastupnica u francuskoj Narodnoj skupštini, a javnosti je poznata kao nećakinja Marine Le Pen, čelnice Nacionalnog okupljanja, vodeće suverenističke desne stranke. Marion Marechal danas je aktivna u obrazovnom sektoru, bavi se stvaranjem privatnog školskog projekta, te je osnivačica i direktorica Instituta za društvene, ekonomske i političke znanosti (ISSEP).

“U tjedniku Marianne objavljen je članak s popisom anegdota koje bi bile smiješne da ne ukazuju na dublje trendove u zapadnim društvima. Naslov članka je “Otac, majka: ove riječi smatraju se diskriminatornim od Ujedinjenog Kraljevstva do Quebeca”.

Da bismo razumjeli kako smo došli do ovih besmislica, vratimo se nekoliko mjeseci natrag. U siječnju je Zone interdit objavio anketu prema kojoj se 22 posto Francuza ne osjeća ni muškarcima ni ženama. U studenome, IFOP-ova anketa pokazala je da se 49% srednjoškolaca ne identificira s “rodnom” kategorijom muškarca ili žene. Iako je takav udio iznenađujući, neporecivo je da se ovaj fenomen pojačao posljednjih godina. Uvjerena sam da su odgovori ovih Francuza i srednjoškolaca plod našeg vremena. Ovaj je trend čisti rezultat aktivizma LGBTIQ+ aktivista i njihovih medija. Jasno naglašavam da govorim o političkim aktivistima organiziranim u pokrete i “skupinama za pritisak” (propagandnim skupinama), nositeljima te doktrine, a ne homoseksualcima općenito.

U nekoliko godina, ideja, odnosno ideologija, „rodnog identiteta“ zavladala je po svuda, u školi, na sveučilištima, u velikim tvrtkama, u medijima i na društvenim mrežama, maksimalno ubrzavajući propagandu nad stanovništvom i posebno mladima. Od sada, svatko tko se usudi propitivati ​​ovu rodnu teoriju odmah se suočava s optužbom za homofobiju ili transfobiju.

Ti slavni “rodni studiji”, lišeni bilo kakve znanstvenih ili akademskih temelja, rezultat su socioloških radova (ne medicinskih) objavljenih u Sjedinjenim Američkim Državama 1960-ih. Na osnovi nejednakosti među spolovima povezane s društvenim konvencijama, radikalno je negirana priroda. Ovi “radovi” brane ideju da biološki spol osobe ne mora nužno odgovarati njihovom “društvenom spolu” i da su razlike među spolovima gotovo isključivi rezultat kulturnih konstrukcija. Prema ovoj teoriji, osoba koja je biološki rođena žena – može se definirati kao žena, muškarac, oboje ili niti jedno, ili čak prelaziti s jednog na drugi “rod”, s obzirom na to kako se osjeća.

U ovoj se ideologiji biološki spol svodi na fikciju, a “spol dodijeljen pri rođenju” može se propitivati ​​po volji. Slijedom toga, ženska osoba koja sebe doživljava kao ženu više se ne gleda kao na normu, već kao na spolnu kategoriju naziva “cisgender” (op.a cis-rodan).

Govoreći o tome, Facebook trenutno nudi ni manje ni više nego 52 različite opcije (op.a po pitanju “roda”). A kako se svaka osoba samoodređuje taj popis raste. Ti aktivisti dakle nastoje ukinuti pojam urođenog spola, kojeg smatraju suštinski diskriminirajućim, u korist pojma odabranog roda. Ovu zamjenu spola rodom sustavno prati denuncijacija “heteronormativnosti”. Ovaj pogrešni koncept nastoji diskreditirati činjenicu da je

društvo organizirano u svojim zakonima, kulturi, estetici i obrazovanju na heteroseksualnoj normi.

Prema njima, više ne bismo trebali razmišljati o društvu kroz muške i ženske spolove ili na osnovi heteroseksualnosti, koja je bitna za reprodukciju, već kroz zahtjeve “rodnih” ili seksualnih manjina.

Tako dolazimo do apsurdnih situacija u kojima je upotreba izraza “majčino mlijeko” zabranjena u nekim engleskim bolnicama kako ne bi “naštetila transrodnim osobama”, baš kao i upotreba riječi “otac” i “majka”. U Švedskoj sada postoje “neutralni” toaleti za one koji se ne osjećaju ni muškarcima ni ženama. U Sjedinjenim Američkim Državama transseksualni sportaši, rođeni muškarci, mogu sudjelovati u ženskim natjecanjima unatoč neporecivoj nelojalnoj konkurenciji koja se time stvara.

U posljednje vrijeme pojavio se novi koncept izveden iz rodne logike: “transracijalizam”. Taj se pojam odnosi na ljude koji tvrde da imaju drugačiji rasni identitet nego onaj koji im je dan rođenjem. Napokon, ako se može odabrati spol, zašto se ne bi moglo odlučiti o nekoj etničkoj pripadnosti? Nemojte misliti da ove aberacije nikada neće prijeći državne granice. Pojava inkluzivnog, takozvanog “degenerativnog” pisanja, čak i na Sveučilištima, jedan je od mnogih posljedica ove rodne teorije koja se upliće u naš svakodnevni život.

Obrana stava da stvarne, ali rubne situacije, poput transseksualnosti ili hermafroditizma, ne čine novu spolnu kategoriju na isti način kao što to čine muškarci i žene ni na koji način nije poziv na netrpeljivost. Svaka osoba zaslužuje poštovanje po posebnostima s kojima je rođena te emocionalnom ili seksualnom odabiru. Privatnost pripada svima. Problem leži upravo u činjenici da su zagovornici rodne teorije tu intimu transformirali u političku borbu, seksualnost u identitet, a taj identitet u društvene zahtjeve.

A sve u suprotnostima s prirodnim dokazima: čovječanstvo se ne dijeli na beskonačne spolove već na dva spola: muškarca i ženu. Ova spolna razlika nosi antropološku trajnost, čak iako se prikaz muškosti i ženstvenosti može razvijati u skladu s vremenom i kulturama.

Svaki muškarac i svaka žena mogu imati vlastitu seksualnost, ali heteroseksualnost ostaje, zapravo, većinska praksa jer je to uvjet koja priroda nameće za opstanak vrste. Dakle, nema ništa abnormalno ili nečuveno u tome što heteroseksualnost ostaje zlatni standard za društvo.

Ova rodna borba u stvarnosti je čisti proizvod suvremenog individualizma. Taj samoprozvani kralj više ni ne podnosi ograničenja koja mu je priroda nametnula. Odbija bilo koji oblik povijesne baštine, kulturnog ili duhovnog okvira, u dekonstrukciji prošlosti vidi nužnu cijenu emancipacije; svoja prava i svoju osobnu želju stavlja iznad kolektivnog interesa i kohezije zajednice. Ova dekonstrukcija napada sve dijelove društva: istodobno je pravna, administrativna, kulturna, obiteljska, politička, obrazovna, filozofska.

Njene posljedice neće poštedjeti nikoga i ništa dokle god njeni protivnici preferiraju udobnost šutnje”, zaključuje Marion Marechal.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.